Nedjelja, 17.01.2021

ADMIR PEČENKOVIĆ :”Da,sjećam se, jedva čujnim glasom REČE”…. .

U potrazi za samim sobom
Manjača



Prohladno novembarsko jutro. Kao da je nekada negdje zapisano šta će se danas dogoditi…..i jeste zaista….. Na nama je da uzmemo svako svoj tekst i odigramo najbolje svoju ulogu.

Listam fotografije virtualnog albuma,tražim neku koja će na najbolji način prikazati svu bol koncentracionog logora gdje su svoje živote ostavili brojni nesrbi…tražim kao da takva postoji….

Par dana već pokušavam napisati par riječi o Manjači,pokušavam jer ne želim prepustiti kotaču vremenu koje nas neumoljivo gazi.

Zvono telefona me dozva nazad, poziv od udruženja logoraša USK-a,s nevjericom slušam riječi predsjednika koji me poziva u posjetu logoru MANJAČA…..
Gospodar određuje ….

Put Manjače krećemo u rano subotnje jutro,trojica koju povezuje samo zajednička želja da se sačuva od zaborava. Nevzet momak koji je preživio logore autonomije i Derviš preživjeli logoraš Kotorskog kod Doboja…..

I ja ,neko ko sve te strahote ćuti na jedan teži način…to je po Božijem emeru…

Sastanak sa ostalima u Ključu,pratnja policije manjeg entiteta do samog logora.

Britki povjetarac sa obronaka planine štipa obraze i nosnice,kao da želi pokazati kako je to bilo tada,ko bi to mogao porediti…!?
Kratko obraćanje po protokolu i onda prepušteni svako svojim demonima….

Šetnja u razvučenoj koloni,neki pokušavaju ubrzati gonjeni hladnim vjetrom…neko niti uz najbolju volju da pobjegne od svega jednostavno ne može.
Desetak policajaca razbacanih po cijelom kompleksu nervozno tapka u mjestu,neki zbog hladnoće neki zbog nemira koji osjete svaki put kad dođu ovdje…

Meni je pažnju privukla jedna žena,ne starija od mene ali ni mlađa ….od momenta kada smo stigli primjetio sam njeno grčevito stiskanje buketa cvijeća koji je trebao biti spomen žrtvama logora…
Nije se odvajala od čovjeka koji je stisnutih usana u grču nemirno šarao pogledom te s vremena na vrijeme rukom joj pokazivao na određene stvari….sad na halu pa na korito neko ,na kraju usporiše tako da smo te trenutke dijelili pod nesretnim komadom neba….

Njegovo lice je odavalo stravu i borbu koja se odvijala u njegovom biću,lomio se ,često na rubu suza koje je uspio zamjeniti kratkim jecajima koje je gutao te im nije dao van…..

-Evo ovdje vidiš,pokazao je jedan plato ispred garaže poljop.mašina…

-Upravo ovdje su zaklali pet ili šest ljudi čim su izišli iz kamiona koji ih je dovezao ..
-Babo ih je morao pokupiti i prebaciti u prikolicu,babo i Senad tetke Asime,sjećaš li Senada tetkinog ,upita je?

-Da,sjećam se, jedva čujnim glasom reče.

Teških koraka dođoše do bijele omanje kuće koja se nalazila u blizini ograde….. Čovjeka je napuštala snaga,kao da je breme koje je nosio svakim korakom bilo sve veće…. zastao je i naslonio se na stubove pumpne stanice,suze su se slijevale niz lice,nije skidao pogled sa zidova bijele kuće….
-Ovo ti je bila samica,možda najgore mjesto u cijelom logoru….
-Ovdje je babo ispustio dušu,na ovaj kamen je sjeo nakon što su ga po ko zna koji put srušili na pod,krvario je iz usta,nastavio je ubrzano kao da što prije mora pustiti da iziđu te bolne riječi…
-Krv je lila na usta,na uši.Oči skoro pa zatvorene od oteklina….ispljunuo je par zuba koje su mu polomili,uspio je da podigne glavu i da mi se posljednji put nasmiješi,nije ništa rekao,samo mi se nasmiješio…puno sam u tom pogledu vidio,više nego što je htio reći,više nego što sam htio vidjeti…..
Nastavio je nevjerovatno mirnim glasom…
-To je zadnji naš susret,zadnji pogled na ovom prolaznom svijetu,zadnji osmijeh…

Tek tada sam primjetio da je žena bila na koljenima,široki šal kojim je pokrila glavu trzao se sa svakim njenim jecajem,nije mogla više izdržati,nije mogla dalje biti oslonac koji je cijelo vrijeme bila svome bratu,slomila se a kako i ne bi,žensko je stvoreno za ljepše stvari….
-Babo….babi moj….samo je ponavljala i gledala u kamen kao da gleda upravo babu svoga….nesvjesna svega oko sebe….
On je drhtavom rukom pomilova po glavi i zaustavi se na njenom uplakanom licu, polako obrisa suze i nježno poljubi u čelo.

-Sada je sve dobro,babo je na boljem mjestu,tamo gdje nema boli,drhtavim glasom reče….sad je on bio njen oslonac,opet je postao stijena koja joj je trebala kroz život….
Ona lagahno spusti od nervoze polomljen buket ljiljana ,lagahno kao da pazi da ne povrijedi već promrzlu travu,rukom spusti poljubac sa usana na kamen gdje je babo dušu Gospodaru predao….

Krenusmo nazad ,te dvije ranjene duše i ja kao avet ,kao sjenka koja ne može pobjeći od svoga vlasnika….pratio sam ih u stopu.
-Hvala ti brate….tiho reče,hvala ti što si me doveo ,on je zagrli i nasloni glavu na njenu te nastaviše koračati prema izlazu….

Nisam imao snage,čak štoviše mislim da nisam imao prava da prekidam njihovu ispovijest,da remetim njihov obračun sa duhovima prošlosti,ipak ostalo mi žao….

 

Cenzura.ba /AP

cenzura.ba
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com