Srijeda, 01.04.2020

Kadire, ako mi ne halališ – nejmam kud na onaj svijet?!

Kadire, ako mi ne halališ – nejmam kud na onaj svijet?!

Zabrinuta Ajša sporo je hodala iz jedne u drugu sobu i odjednom zastade ko ukopana nasred hodnika, drhtavim rukama faćala se za trbuh i osjeti kako se nešto miče ispod njenih tankih prstiju, a slabost je oblada po njenom krhkom tijelu… Dok je Ajša tražila lavor, da oćera mučninu iz sebe, dotle na drugoj strani sela, umorna Kadira zamišljeno je sjedila u toploj sobi sa svoje dvije sabije i sejrila golemi trbuh ispred sebe…

Za koji dan treba se poroditi, teška ko olovo, jedva hoda na podbuhlim nogama, prsa joj nabrekla, dok su joj čivitne žile prekrile obadvije slabunjave njezine ruke. Umorni pogled joj odluta kroz uski pendžer i zamisli se nad svojom sudbinom… Nije osjetila ni djecu koja su trčala oko nje, ni grah koji je kipio na crnom šporetu, ni muhu koja je titrala ispred njezina nosa.

Naglo se otvoriše vrata i Zejnil se pomoli i povika:
– Šta se to moja, draga, hanuma zamislila? Da mi je samo znati? – potom u dva koraka već je stajao kraj svoje zamišljene hanume, i pomilova je po pramenovima kose, koji su joj virili ispod svilene marame.
Vrati se Kadire iz nekih dalekih prostranstava, pogleda u Zejnila i odgovori mu:
– Baš me njeke misli odvukle daleko! Ovi dana sve me nješto razdire, a ja ti nemerem reći!
-Kadire, moja! Kazivaj nama! Sama znaš da mi ništa ne trebaš tajiti! Znaš da smo jedna duša – a dva tijela! Hajde, izusti već jednoč!

-Zejnile! Haman što se nisam porodila. I drago mi je! Nosim dio tebe u sebi i fino mi zbog take pomisli! Moram ti reći – kako me nješto velko, ko planina, pritiska i muči! Pa ti odluči! Kako ćeš postupiti? – zastala je i ni jednu riječ više nije mogla prevaliti preko usta.
-Govori, nama! Nemoj da moram razbijati glavu od brige!
-Zejnile! Ja znam – da je tvoja mati nanila nama velkog belaja! I ona i sestre tvoje! Ali, to neka bide o njihovu obrazu. Nješto mi srce govori – da se danas svi lipo spremimo i odemo kod tvoje matere.

Poniću svakoj njeku miloštu, bome ono što imam, a ako nas vrate sa kućnog praga, onda neću više biti kaharli. Mati je mati – ona te rodila, ohranila i lipo bi bilo da joj oprostimo! Džennet je pod majčinim nogama! Bojim se Boga dragog – da će nas kazniti – ako ih ne obiđemo i ne pomirimo se! Niko na ovom dunjaluku neće ostati – i trebamo misliti na onaj drugi svijet!

Zejnil skoči skoro u krilo svoje hanume, pogleda je u svjetlucave oči i progovori:
-Vallahi, uzput prema kući isto sam tako mislijo! Hajde, nama spremaj djecu, a ja ću namiriti blago i krećemo!
Skoči Kadire, ode u drugu sobu i poče iz ormana vaditi napar dimije i bluzu za svekrvu, i ostale milošte je stavljala u šareni ceker. Dofati iz rafa – šta će ko obući i vrati se u toplu sobu sa punim rukama. Prvo umi djecu, lijepo ih spremi, i taman dok je na sebe oblačila zadnju bluzu – u tom se pomoli Zejnil na vratima. Pokaza mu ona rukom na hlače i majicu i nastavi sa išaretom da se ide nama spremati. Nije prošlo ni pola sahata i već su hodali uskom stazom, koja je vodila do kuće u kojoj se Zejnil rodio, odrastao i oženio. Uzput su zastajkivali sa komšijama, eglendisali i haman u neznanju stigoše tamo gdje su i naumili. Nikoga nije bilo u avliji, osim nekoliko kokošiju koje su hodale i nešto čeprkale po zemlji, na štriku su visile oprane haljine, koje su, haman, travu dirale. Odahnuše i bez kucanja polahko se penjaše basamacima, koji su škripali pod njihovim tabanima i najednoč su otvorili kuhinjska vrata…

Vrata još jače zaškripaše i prva ih soči mati Saćima na pragu i skameni se. Dugo nije mogla ni jedne riječi prozboriti. Zatim, obadvije sestre ugledaše brata, kako stoji na vratima, a djeca su malim ručicama faćala se za dimije svoje Kadire.
Prva im u susret poleti mati i iz glasa zadreča:
– Hajte, djeco u kuću! Bujrum! Bujrum! – uze Hasana u naramak i prokrili se iz sveg glasa. Nebo se treslo od njezinog plača, a sestre skočiše bratu i snahi u zagrljaj.

Zejnil priđe materi, zagrli je i ostadoše tako jedno vrijeme.
Poredaše se svi na usku sećiju i nisu ništa mogli divaniti. Neka tišina se ispričila između nji, između njihove boli i njihova kajanja. Svekrva prva priđe Kadiri i sjede kraj nje:
– Ćeri, hoćeš li mi ikada moći halaliti? Nepravdu sam ti velku nanila! Ako mi ne halališ – ne znam kako ću na onaj svit? Ništa nam nisi skrivila – a mi smo te progonili kroz iglene uši! – spustila je svoje smižurane ruke u snahino krilo i čekala odgovor.
-Majko, pusti sad to! Bilo – pa prošlo! Živ insan zgriši u neznanju – ali treba svakom dati drugu priliku. Neka su samo moje sabije uz mene i da ih nisam osirotila! Jopet smo najpriči jedni drugima i moramo biti jedno!
Svekrva se još bliže prikuči Kadiri, zagrli je od srca, a goleme suze krenuše joj niz izborano lišce i progovori:
– Lipa, Kadire! Fala ti, ćeri! Neka Bog dragi bidne uz tebe i tvoju djecu i neka vas čuva od svakog zla! Veliki teret si mi skinula sa pleća, ćeri moja! Noćima nisam oka mogla sklopiti! Dolazila si mi na san i proganjo me moj lopovluk! Svaki dan sam molila Boga dragog – da mi vaki dan dođe! – duboko udahnu, pa izdahnu uplakana svekrva iz svoje skrhane i kaharli duše i naredi ćerkama da peču kahvu i karare ručak…

Cenzura.ba /Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin

cenzura.ba
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com