Utorak, 02.06.2020

PANIKA, ALI MORALNA

PANIKA, ALI MORALNA

š

Sletio sam u Zagreb 25. veljače 2020., iz Edinburgha, preko Minhena. Prethodne tri noći nisam uspio skupiti ukupno ni deset sati sna. Trebalo je pozavršavati mnoge poslove, kako bih se u Zagrebu mogao malo odmoriti, proslaviti rođendan. U Minhenu, između dva leta, doznao sam od suputnika na izlazu za Zagreb da je u Hrvatskoj zabilježen prvi slučaj koronavirusa. Upalio sam mobitel. Već me čekala poruka Ace Stankovića, pozvao me u “Nedjeljom u 2”. Mobitel odmah i zazvoni, zove me Dražen Klarić, urednik Večernjeg lista. Moli me da izdiktiram nekoliko rečenica za članak o koronavirusu, jer i akademici Ivan Đikić i Miro Radman već su mu poslali svoje izjave. Objašnjavam mu da jedva gledam, molim ga da skine bilo što s prethodnih objava na fejsu. Slijećem u Zagreb. Taksist uplašen, u vožnji daje ženi mobitelom upute koliko zaliha čega da nakupuje. Svi u gradu pričaju samo o pandemiji, ponašaju se kao da bi od koronavirusa moglo umrijeti tri milijuna Hrvata.

Vidim u svemu što se zbiva i prigodu. Pokušavam već godinama popularizirati znanost i znanje, ali interes u Hrvatskoj je malen. Ali sada je odjednom narastao, prilika je ovo kakva se pruža ili samo jednom u životu, ili nikada uopće. U pravu sam, članak u Večernjaku koji tek bio sklepan od nekoliko već objavljenih odlomaka, pročitalo je te večeri više od 100,000 ljudi. Prije toga, koliko god da sam se trudio, ne bih ih dosegao ni par tisuća. Glad javnosti za informacijama o koronavirusu postala je neutaživa. Idućeg jutra, probudio sam se sa skoro pedeset poziva za razgovor s raznim medijima. Ne mogu im svima udovoljiti. Snalazim se, objavljujem im svima priopćenje na fejsu. Umirujem ljude u skladu sa svim do tada znanstveno raspoloživim informacijama o pandemiji.

Tijekom večere, razmišljam kako je situacija nalik onoj, kada su naši preci, Hrvati, pripremali obranu svojih zamaka pred nadolazećim osvajačima. Do njih bi dolazili izbjegli ljudi. Donosili bi glas kako, odnekud s istoka, zamak po zamak hrvatskih velikaških obitelji osvajaju neki novi Tatari, Huni, Mongoli ili Turci. Pomaže li tada panika? Ne bih rekao. Tada pomaže mirnoća. Pomaže prikupljanje i dijeljenje informacija o stvarnoj naravi problema. Pomaže dobra organizacija, priprema i planiranje. Pomaže oprez. Ali ne i paranoja.

Panika u toj, pripremnoj fazi, može nanijeti štetu dobrim pripremama, kao što se to i pokazalo. Može natjerati ljude na sasvim neobična ponašanja. Jedni će kupiti previše sapuna, drugi ga neće više moći naći, pa će prljave ruke drugih ugroziti one prve. Nadalje, među stanovništvom postoje mnogi koji pate od poremećaja anksioznosti, hipohondrije, nesanice, alkoholizma i depresije. Nepotrebno poticanje panike pogoršat će život tim ljudima, otežati im borbu s njihovim bolestima, neke možda gurnuti i preko ruba. Javili su mi se mnogi nepoznati ljudi tijekom protekla dva tjedna, rekavši mi da bi već poludjeli da im ja ne destiliram iz svih tih informacija ono bitno iz dana u dan.

A u svoj “crni notes” primjera gdje su mediji naštetili javno-zdravstvenim naporima, poput onoga o cjepivima i autizmu, upisao sam sada i curenje informacija o planovima proglašenja “Karantene Lombardija” u Italiji. Da je ona proglašena karantenom prema planu, ostatak zemlje mogao bi nastaviti živjeti normalno, kao u primjeru pokrajine Hubei i ostatka Kine. No, puštanje te informacije dovelo je do panike i bijega mnogih na jug države, prenoseći tamo i virus, zbog čega je sada cijela Italija u karanteni. Ne razumijem koristi od panike u ovom slučaju. Što itko može učiniti, ako ga uhvati panika pred dolaskom epidemije? Gdje može pobjeći od ovog novog virusa? Može jedino na Mjesec. A sve radnje koje je trebao poduzeti zdravstveni sustav, poduzete su na vrijeme i situacija je za sada, srećom, još uvijek mirna.

U početku sam jasno rekao nekoliko stvari. Prvo, da nas čeka epidemija bolesti koja je poput teže gripe, ali protiv koje nitko nema imunost, niti ćemo moći računati na cjepivo. Zna se što za epidemiologa znači “teža gripa”. To znači preko 650,000 umrlih u svijetu svake godine čak i uz cijepljenje, a i bitno više umrlih ako ga nema. Zato sam dodao i kako je potreban oprez, ali ne i panika. Jer, ako ne paničarimo oko stotina umrlih od gripe u Hrvatskoj svake godine čak ni do te mjere da se ljudi idu cijepiti protiv nje, ili ako Talijani ne paničare oko 7,000 do 24,000 umrlih od gripe svake godine u Italiji, zašto bismo sada odjednom paničarili? Koronavirus je, barem za sada, još uvijek vrlo daleko od tih brojki smrti u obje zemlje, a Kinezi su svima pokazali da se bolest može zaustaviti karantenom. Zašto onda paničariti?

Ali, vremenom su mnogi, koji ne razumiju koliko je gripa teška bolest, mutirali ono što sam rekao s ciljem umirivanja javnosti u izjavu “pa to je samo gripica”. Epidemiolog koji dobro razumije gripu nikad, ali baš nikad, ne bi uz riječ gripa koristio ni riječ “samo”, niti bi je zvao “gripicom”. No, ponovljene dovoljno puta, te će se ne

cenzura.ba
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com