Ponedjeljak, 30.11.2020

Prije 17 godina prestalo je kucati srce našeg dragog i milog Predsjednika R BiH, Alije Izetbegovića, 19.10. 2003.-19.10.2020. godine

Prije 17 godina prestalo je kucati srce našeg dragog i milog Predsjednika R BiH, Alije Izetbegovića, 19.10. 2003.-19.10.2020. godine.



U zamagljenom mi pogledu smjestila se uzdignuta kupola, naslonjena na “čvrste” stubove domovine naše, ispod koje u smiraju nazire se kabur našeg dragog i milog Predsjednika – Alije Izetbegovića. Približavam se nijemo, a kao da stojim na jednom mjestu. Ispriječilo se vrijeme preda mnom i čekamo… Odjednom, osjetih njegovo umilno bošnjačko lice sa još finijim i merhametli eglenom. Svilena mahrama padala mi je po ramenima, a lagahni povjetarac pomilova moje blijede obraze na kojima se spuštala golema suza, ostavljajući iza sebe topli brazdasti trag. Osjetih oko sebe opet onaj isti povjetarac koji milovaše i bijele, nišane šehidske, gubeći se na blagoj uzvisini Šehidskog mezarja Kovači… Umirih svoju dušu, svoje ubrzano srce, pogled smjestih na ispisana slova i ruke okrenute prema nebu u molitvu se opet pretvoriše… Moje misli su udarale o šehidski nišan našeg dragog Alije i čekale odgovor iz daljine.



Daljine koja je tako daleka, a tako blizu mene, tako blizu da mi je na dohvat ruke, a opet tako nedodirljiva i postojano – nepostojana… I, dok su se smjenjivale bure i oluje u meni, začuh nijema i brižna pitanja: „ Kako je moj narod? Kako je moja Bosna?“



Poslije zadnje riječi fatihe, dlanovi krenuše ka mom blijedom licu, a eho ovih pitanja već je dopirao do moje podsvijesti… Začuh i odgovore moje koji su se prolamali u mom biću: „Bosna je, dragi naš Alija, uvijek tamo gdje je i bila, bez obzira što je opet prekrajati žele! Bosna je i gorda i bolna i poharana. Ona živi merhametom dobrih insana koji bi živote za nju opet položili, ali, moj dragi predsjedniče, namnožilo se ovdje svakojakog izroda i guše sve dobro u njoj. E, moj Predsjedniče! Da možeš ustati, sigurna sam da bi poželio namah da se vratiš! Tu bar počivaš u miru Božjem, a znam da osjetiš sve ove nemire oko sebe. Sve sami izrodi jedan do drugoga se namnožili! Zato, počivaj u miru! Ali, molim te, i dalje budno prati i čuvaj našu Bosnu! Molim te, predsjedniče naš!“ , odjednom umiri se lahor koji mi je cijelo vrijeme lepršao po licu i samo se stvarnost ukaza ispred mene, dok se u daljini čuo eho misli, briga i želja našeg dragog rahmetli Alije.



Odjednom pogledah sebe kako skrušeno čučim kraj njegova kabura i umornom rukom i mislima milujem crnu bosansku zemlju, prekrivenu travom, iz koje je virio žuti maslačak i koja ponosno prekriva njegovu postojanost, njegovu veličinu, njegovu bezvremenost i našu nezahvalnost. Moje drhtave ruke napustiše travu zelenu i klizile su dalje po bijelom, ledenom, mramornom nišanu iz kojeg zamirisa bijeli ljiljan koji se spoji sa mirisima duša šehidskih.

Moju bezvremenost probudi eglen divnih ljudi, koji su pričali drugim, različitim jezicima, koji su bili i bijeli i tamnoputi, zuti i crveni, i koji su prevalili hiljade kilometara da bi odali počast predsjedniku Bosne i Hercegovine, rahmetli Aliji Izetbegoviću, koji je volio tu različitost, volio tu istu domovinu, borio se za njenu nezavisnost i živio je i umirao zbog nje. Gledam te insane iz Dunjaluka dalekog, a zbog čistog njihovog nijeta postadoše mi tako bliski, tako dragi i moji. Svi su učili Fatihu i tišinom se družili, sve do trenutka kada tu tišinu na silu prekinu fini glas vodiča: „Here lies the president Izetbegović!…“ i pojasni musafirima njegovim „da je ovdje završena jedna značajna stranica velike povijesti Bosne i Hercegovine…“



Na trenutak ostavih predsjednika našeg da se druži sa musafirima svojim, pristiglih iz Turske i mnogih drugih dalekih zemalja, a noge me same dalje nosiše među ostale mezare šehidske. Čitam dalje njihova imena, strijele poršlosti i njihove sudbine neispričane šibaše me po čitavom tijelu, a um bi samo prenosio boli moje – do svijesti moje. I tako se, hodajući od mezara do mezara, nađoh na izlaznoj kapiji…

NEKA TI JE VJEČNI RAHMET PREDSJEDNIČE!

cenzura.ba
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com