Nedjelja, 09.08.2020

Ramzija Kanurić-Oraščanin: ” Bajramski poklon kojeg i danas nosim u duši!”

Bajramski poklon kojeg i danas nosim u duši!

Ljetna suša vapila je za kišom… Ispucala zemlja, uvehlo lišće, prazno klasje žita odavno su zaboravljeni od ljetnih pljuskova.


Ustali smo kao i obično pred samu zoru. Ispred pendžera vidjeli smo oca, zamišljenog i pogleda uperenog nigdje. Njegove bore se uduplale, široke obrve prikrile zamagljeni mu pogled, a golema tuga obavila njegovo lijepo lice. Sejrio je i dalje u neku prazninu… Gledali smo ga dugo… Dugo… Niko nam ništa ne priča, a tuga izviruje iz svakog budžaka.
Navukla sam na sebe hlače i majicu i odložih vatru. Miris kahve ubrzo se širio našom sobom.

-Babo, hoćeš li popiti jedan fildžan vrele kahve? – zabrinuto sam pitala.
-Hoću, ćeri lipa, samo jedan fildžan – i uzeo je vrelu šolju u ruke ne osvrćući se na mene i brata. Mi smo još nezreli da bi razumjeli babine muke, ja tek šesnaestu napunila, a brat ni punih trinaest.

Čuli smo kako gutljaji vrele kahve silaze niz babino suho grlo, odjednom se nakašljao uz tihi eglen: – Djeco, sinoć u kasne sate odvez’o sam vam mater u bolnicu. Nije dobro! – zatim se naglo digao i nestao u koracima samoće. Ja i brat stisli smo svoju tugu na sred sobe i na glas zaplakali. Kuća bez majčine topline izgledala je sablasno, hladno, bez duše…


Poželjeh u ovom trenutku da se zavučem duboko u majčina njedra, osjetim tihe otkucaje njenog istrošenog srca i da utonem u njen blagi pogled. Osjetih i silnu potrebu da joj kažem koliko je volim, koliko mi nedostaje i da želim da je stalno uz mene. Za desetak dana dolazio nam je i Ramazan, kojeg smo uvijek sa radošću iščekivali. Iako dijete u duši i prazninom koja mi je pritiskala njedra, prihvatila sam majčine obaveze. Brat je dijelio moju tugu i još više smo se vezali jedno za drugo. Otac je zabrinutim koracima obavljao težačke poslove i rijetko bi razgovarao. Svaki dan je bila puna kuća musafira, sa iskrenom željom da pitaju za majku i da joj požele da nam se brzo vrati. U našu prazninu su često svraćale i starije udate sestre.

Došao je i lijepi Ramazan. U mojoj zabrinutoj dječjoj glavi osjetila sam putokaz spasa. Znala sam dobro što mi je činiti. Kako sebe znam, Ramazane sam dočekivala i ispraćala uz majčinu nesebičnu ljubav, babine Kur’anske ajete, post, ibadete i odrastala u jednog insana koji će nastaviti živjeti svoju vjeru. Mojom glavom se odmotavao film kojeg moram slijediti i svaki sehur ustajala bih prva, pripremala kahvu, hranu i čekala babu i brata. Nevoljko bi ponešto pojeli, uz babine zapovijedi što nam je raditi tog dana, dok bi on odlazio kod majke. Nama su posjete i dalje bile zabranjene. Znali smo samo po babinom zabrinutom izgledu da majka i dalje nije dobro.
Uz vrele zrake sunca, u tišini na podne namazu osjetih nevidljivu ruku po svojim obrazima, a duša mi se blago uznemiri. Dah mi zastao u grlu, sva treperim i osjetih dašak vjetra kako pomjera zavjese na pendžeru. Okrenuh se selamima na lijevu i desnu stranu i u daljini jasno spoznadoh siluetu majke svoje kako mi maše i smije se. Još jednom pogledah u tom pravcu u želji da joj priskočim u zagrljaj, ali nje više nije bilo. Od tog trena mojom dušom vladala je smirenost i potreba da svaki slobodni trenutak ogrnem se ibadetima i da osjetim majku svoju.

U iftarskim jelima osjetila se pomoć i bratove ruke, a babo je svaki dan sve manje jeo. U suton poslije iftara, ja bih brzo abdestila i pravac džamija. Ovog puta prijateljice mi nisu pravile društvo, jer moje molitve do džamije i natrag bile su u tišini. Pri ulasku u džamijske odaje osjetila bih olakšanje svoje duše, i zauzela bih prazno mjesto u ćošku. Skrušena, sićušna, sjedila sam u okrilju Kur’anskih ajeta raskrlilitih po zidovima i molila Boga dragog da mi majka ozdravi. U tim uzvišenim trenucima nisam osjetila ništa oko sebe, a umilni glas muezina vraćao bi me iz tih nedokučivih daljina, najavljujući početak Teravih-namaza. Tako je bilo danima.
Jednu noć nam je došla starija sestra na konak. U gluho doba noći probudi me babin tužni glas:“Svakog dana je sve slabija i slabija. Izgleda da ćemo je izgubiti. Moramo biti spremni i na ono najgore.“ – govorio je ove habere sestri, misleći da ja i brat smo u dubokom snu.

„Neeeee…“- čuo se vrisak moje duše i nesvjesno sam dalje pričala: „Ne dam svoju majku! Bože, vrati mi je zdravu! Neću bez nje da živim. Kako smijete tako pričati“ – babo i sestra su mi prišli, zagrlili me i pokušali smiriti, ali vapaji moje duše su bili glasni sve do sehura. Ustala sam tog jutra kao da je brzi vlak prešao preko moga sićušnog dječjeg tijela, uzela nekoliko kašika hošafa, zanijetila i skrušeno stala na sedždu. Ovaj put moje molitve su bile još jače, izvirale su iz moje iskrene duše u želji da vratim svoju majku. Tih dana, poslije svakog obavljenog posla, uletila bih u kuću, uzimala abdest i molila za njen život. Ona mi je bila sve.


Ramazanski dani su prolazili i ličili jedan na drugi. Otac je odlazio u bolnicu i ovaj put bez nas… Po babinom povratku i zabrinutom njegovom licu znali smo da majka i dalje nije dobro. Poslije takvih saznanja moje molitve su bile još jače, još češće… U svome stanju duše ja sam obilazila neka druga prostranstva… Taj nedokučivi prostor je dodirnula moja želja za majčinim ozdravljenjem… Osjetila sam ponekad Božju milost i da će nam se majka vratiti zdrava. Ramazanski dani su odmicali… Zadnji dan je posta… Otac je ranim jutrom nestao… Ja sam u neznanju hodala po kući, a nisam osjetila svoje korake. Bila sam ni na nebu ni na zemlji. Miris baklave i hurmašica širio se cijelom kućom.

Mojom glavom najednom je odjeknulo brujanje auta koje se zaustavilo ispred naše kuće. Brzinom sam se nadvila nad odškrinuti pendžer i ostala ukočenog pogleda i daha. Iz mene se prokrivilo vrijeme čekanja:“Majkoooo“
U svom pogledu razgrnula sam tugu i jasno sam vidjela kako otac drži majku ispod ruke i sitnim koracima idu ka ulaznim vratima. Još jednom sam pogledala u istom pravcu u želji da to ne bude samo san. Moje noge su drhtale, duša treperila, basamake sam preskakala i brzo se stisla uz svoju majku. Vrijeme je stalo na sredini moje avlije. Snop sunčevih zraka se spustio na naš zagrljaj. Milovala sam je svojim sićušnim rukama po blijedim obrazima, njedrima, rukama i tiho se ugnijezdila u pogled njenih plavih očiju sa riječima:“Majako, dobro nam došla! Volim te, staričice moja“ Ti si moje sve!“ – uzela je ispod ruke i povela u kuću sa pogledom prema nebu i mislima mojim:

“Hvala Ti, Bože dragi, što mi vrati majčicu moju! Hvala Ti, Bože, na najljepšem bajramskom poklonu i blaženom licu majke moje“ – i nastavila zajedno sa majkom praviti sitne korake života…

Cenzura.ba /Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin

cenzura.ba
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com