Nedjelja, 09.08.2020

Ramzija Kanurić-Oraščanin: I dalje, moje pero ispisuje krvave staze naše, ponosne, Bosne!

I dalje, moje pero ispisuje krvave staze naše, ponosne, Bosne!

Budi me prelijepo i svježe jutro, okupano vedrim nebom i suncem koje se šepuri tim blještavim, nebeskim, prostranstvima. Pakujem svoje misli i svoju dušu u najljepše ruho nezaborava i želim ovaj dan obojiti sjećanjem na našu, ne tako davnu, prošlost, koju bi mnogi najradije zaboravili.

Pitam sebe, a i vas: “Šta bi bilo ispred, ako bi zaboravili tu našu krvavu stvarnost?“. Razmislite dobro i pogledajte ispred bez tih krvavih staza i puteljaka crvenih?! Postojali bi ti isti „mi“ do onog trena dok nas ne pozove Svevišnji. A, šta poslije? A, šta još poslije tog poslije? Ugnijezdih se tiho u ovo pitanje i sva se stresoh od neke hladnoće. Nestaju u mom pogledu prekrasni, šaroliki predjeli, sunce i dalje grije, a meni opet tako hladno.

Nikako da odgovorim na ovo pitanje ispred? Ali, odjednom ruka prošlosti pomilova moje dlanove i misli krenuše u tom pravcu. Krivudava cesta od Bosanske Krupe prema Sanskom Mostu i moje „druženje“ sa nevidljivim, a tako postojanim licima, koja se udomiše u moje misli.

I dalje nestaju krajolici i spuštamo se prema Fajtovcima… Odjednom pojavi se i radost i tuga u meni. Bore se koja će nadjačati. Nekako su u istoj ravnini, pa i meni drago, što je baš tako. Utihnu zvuk automobila, otvaram vrata i sa ponosom i poštovanjem pravim tihe, a tako zvonke korake. Tihim koracima želim da ne uznemirim našeg generala Alagića, a zvonkim koracima želim mu kazati da smo uz njega, da ono što je učinio za svoj narod traje vječno, da je naša legenda postao za sva vremena.

Proučih Fatihu i kao da se spojiše dva svijeta u meni. Nijemi eglen je ispisivao ove redove, koji su jaki, moćni, upozoravajući i nenadmašni. A zašto? Minute su prolazile, a trajale su vijekovima. Smjestih sve te vijekove u ćošak svoga uma da bi poslije bili putokaz mome peru i da bih ispisivala nove stranice.
Odjednom, trgnu me tihi glas finog, merhametli Bošnjaka, koji uzdignutih ruku molitvom se družio sa našom bosanskom i bošnjačkom legendom, sa našim rahmetli, generalom Alagićem.
Sačekah koji trenutak i upitah ga: “Jeste li poznavali našeg Mehmeda?“
Ozareno njegovo lice i vodene oči koje ušuškaše suze, tiho odgovori :“Svi su ga znali! Jer on je Bosna, a Bosna je naša!“
„Jeste li možda neka rodbina?“- uslijedilo je, ponovo moje pitanje.

„Malo sam dalje odavde… Iz drugog džemata… Ali, uvijek obiđem našeg generala i zahvalim se Bogu što smo ga imali!“

Ostavljam u miru Božijem našeg Mehmeda, jer mira na ovom dunjaluku nije imao. Put me polahko vodi prema centru njegove Sane, a u meni vode se goleme borbe; nešto me kida, grči se tijelo, lom u duši… Opet taj zov prošlosti…
Oslobodi naš Mehmed svoju Sanu, izgradi je, vrati izbjeglice, obnovi džamije, udahnu dušu svojoj čaršiji i dalje se borio u miru za svoj vatan… Ali, u miru ne miruju oni koji su u ratu mirovali… Raširili se oni, svaka džada im uska i haraju bez pravila i morala…

Sve više se oni širili, a sve više našeg Mehmeda tjerali u budžak… Tim istim mojim stazama hodio je i naš, general, Alagić… Osjetih tjeskobu u sebi, osjetih zrak kojeg ne mogu udahnuti…
Poželih i uputih se ka vodopadu Blihe…
Ne bi li bar tamo predahnula…? Polahko se spuštam niz strmu stazu koja bi mi svašta pričala… Pričala bi, ta tajnovita i uska staza, o Mehmedovim koracima tuge, boli i povrijeđenosti… Pričala bi, ona i o djetinjstvu našeg generala… Pričala bi ona, o mnogim bitkama koje je naš general vodio, pobjede nizao i slobodu nam darivao…

Pričala bi, ta ista staza o njegovoj skrhanoj duši, o njegovom srcu koje je svakog dana sve sporije kucalo i polahko se gasilo u gromkom vodopadu njegove Blihe.

Zastadoh ispred Blihinog vodopada, milovana svježinom kapi koje su udarale o istinu. Ostala sam nijema, tiha, a tako ispunjena trenutkom istine, odnosno neistine. Tišina je bila nijemi svijedok njegove borbe za istinu, njegove veličine, njegove hrabrosti, njegove vjere u bošnjački narod i stopiše se sve te Mehmedove vrline u visoki vodopad Blihe, koji će vjekovima udarati o hridi njihove zlobe i pronositi glas njegove veličine…
Vraćam se polahko istom onom, uskom i krivudavom, crvenom stazom koja me prigrli i postadosmo jedno…

Iza mene Blihin vodopad i dalje osvježava istinu, pravdu, odnosno nepravdu i udara o hridi neistina bolesnih umova u koje više niko nevjeruje…

Cenzura.ba /Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin

cenzura.ba
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com