Subota, 17.04.2021

Ramzija Kanurić-Oraščanin: “Kuća puna svačega, a duša mi prazna” !!!

Ramzija Kanurić-Oraščanin

Kuća puna svačega, a duša mi prazna!!!



Jutro se ogrnulo zubatim suncem i vedrim nebom, koje se ugnijezdilo u moje misli. Svi nekud žure, uvukli se u svoje sjenke i lelujaju ka svome cilju. A koji je njihov cilj? Da li i sami znaju? Nemamo vremena za nikoga, poslije nemamo vremena ni za sebe, a vrijeme nas samo gazi. Naviknemo se na tu bezvremenost i postanemo stranci i sami sa sobom.



U ovakvom razmišljanju, sjetih se svoje drage komšinice Zumre, koja je često svraćala kod nas. Čim bi se ona smjestila u pročelje i ja bih naćulila oba uha, dobro otvorila oči i pratila svaki njen pokret.
Na sebi je imala uvijek na kat bluzu i dimije, a mahramom je pokrila svaki pedalj sebe. Bila je malo krupnija, slabog srca, visokog šećera, povijene kičme, ruku sa nabreklim žilama, lice naborano sa sivim podočnjacima, malo pognuta, a oči duboko utonule u prohujalost teškog bremena. Pored svih vihora, ova časna Bošnjakinja, imala je fine crte lica, glas umilan, a sabur i merhamet je oslikavao njenu toplu dušu. Uzdahnula bi duboko, kao da se cijeli dunjaluk navalio na njena krhka pleća. Njene utonule oči prekrile bi goleme suze, i sa golemim uzdahom počela bi svoje jade:

„Isti dani, iste noći mi dolaze… Ubijaju me…
Teško je živ’ti u samoći! Kuća puna svačega, a duša mi prazna. Do juče puna nas kuća bila. I odjednoč sve pusto. Bog hotijo i moj Halil umri mlad, a meni za vratom ostadoše tri nejačka sina i dvi ‘ćeri. Kako sam se samo patila dok sam ih odhranila, školu im dala i na selamet ih izvela.
Kuća je stalno orila od njihove bezbrižne dječinje igare i moje brige za njima. Znam da su moralli svojim stazama, ali me ubija ova samoća. Ko da mi tuga iz njedara srce čupa, ko da mi dušu u nemir pretvara. Svako jutro gledam na pendžer, osluškujem njihov glas, potom mi pogled završi na njihovim slikama koje jedna do druge vise na duvaru.


Gledam slike, ronim suze i prisjećam se njihovi nestašluka. Osjetim njihove brze korake kako se vrzmaju oko moji šareni dimija. Vidim i stari radijo na kredencu još stoji, pokriven sa vezenim salvetićem i čeka svoje razdragane slušaoce iz tuđine. Odjednom zakoracim u vrijeme njihova odrastanja i čujem glasnu muziku i povika iz sveg glasa:

“Smanj’te djeco taj radijo! Sramota da narod čuje! Kuća nam je kraj puta! Starišine nam nejma u kući! Svašta narod more pomislit!”
Njekada me poslušaju, a njekada i nehaju. Iz kredenca još i danas vire njihove okrnjite šolje iz koji su kahvu bijelu srkali. Sjećam se dobro da su uz vrelu bjelu kahvu posebno se radovali kad im otkinem po tanku šnitu, vruća somuna, a ondak šnitu namažem margarinom i odozgo pospem sitnim šečerom! Njekad su ujutro znali i pola friškog somuna stamanti. A sada, Bože dragi, ovaj mali somun more mi biti haman i po tri dana. Sejrim i sahane iz koji su jeli, a šareni ćilim kao da klizi pod njihovim malim nogama.”



Uz glasni uzdah i tople suze, nastavila bi:

“Sada su svi daleko, a tako mi srcu blizu. Valja mriti zovnu me često na telefun, i bar malo mi bidne lakšnje. Čujem na telefun i unučad kako galame, a meni srce prvo zaigra, onda se sledi, a ruke mi se zatresu ko prut. Dina mi, nakon takvi razgovora bidne mi nješto još teže. Njekad mi i slušalica ispadne iz ovi drhtavi moji ruku! Ondak mi se i njeka magla navuče na mokre oči. U toj gustoj magli počnu mi se pričinjati njihovi koraci, njihov eglen, njihove ruke me “grle” oko moga vrata. Onako sva u behutu stisnem ih jako uz sebe, mislima ih dozivam, tople suze i dalje se slivaju niz izborane mi obraze i ondak, sjetim se i majke svoje, koja mi je istu sudbinu pričala, iste suze ronila, i naše sjenke grlila…“

cenzura.ba
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com