Nedjelja, 14.07.2019

Ramzija Kanurić-Oraščanin: “Zašto su nas ubili, ‘ćeri moja Fatima?”

Majko, Srebrenico, bila si zamrznutog pogleda, nijema, u kamen pretvorena. Izdržala si, ni krika pustila nisi, ni pomjerila se nisi, a plamen ti srcem gorio… Spaljena, a živa. Znam, majko, Srebrenico, da si morala nijema biti dok si ih u smrt ispraćala…

Sjećaš li se majko, Sebrenico, tek rođene djevojčice? A umrla je bezimena, majko… Znam da se sjećaš?
Da, majko, Srebrenico… Sjećaš se? Budila se zora rana, tog 13. jula 1995. godine, dok se krvava noć polahko predavala vedroj zori i jednoj ženi koja u strahu, sa jakim bolovomi rađa majušnu Fatimu. Prelijepa djevojčica koja je došla Božijom voljom sa porukom i poukom, progledala je svojim okicama, najprije u praskozorje, a onda u crnu zemlju i ubrzo se vrati svome Gospodaru.
Promješa se sa zemljom… Što im je kriva tek rođena, sićušna beba? Što su im kriva i ostala djeca koja su raznih uzrasta bila? Istina je da im je smetalo sve što njihovo nije bilo? Sjetih se i ja, majko, Srebrenico, da bi danas Fatima imala pune 24 godine i slavila bi raođendan…

Danas bi imala svoju porodicu, danas bi nam možda i pričala sa neke uvažene svjetske katedre…
Ali, danas malehna Fatima Muhić eglen vodi s melecima, istinu nam „kazuje“ i pitanja krvnicima postavlja:
„Zašto ste me ubili? Zašto ste ubili moga babu Hajrudina, dvojicu mojih amidža, moga đedu, i sve moje prijatelje; i Edina, i Nermina, i Azru i Mustafu? Zar vam nisu lijepa ova naša imena? Zar niste osjetili golemi strah u našim nevinim dječijim očima? Tih dana i tih godina niste ubili samo nas? Ubili ste i našu djecu i
djecu naše djece.

Zamislite, koliko ste ubili nedužnih generacija? Eh, nedužnih, kome to kažem? Vi ste naše dječije krvi, žedni vazda bili. Da, uvjek bili, krvnici prokleti! A, znajte, naša je kletva golema i na ovom i na onom svijetu.
Pitam vas, da li možete mirno spavati dok vam se u snove prikradamo, dok slušate naše zadnje vapaje, dok osjetite našu toplu krv kako nam lica umiva? Kako možete svoju djecu milovati, a naše bezbrižne korake silom ste zaustavili? Krvnici, i dalje vas pitam:
„Sjetite li se nekad i naših matura, naših prvih izlazaka, naše mladosti koju ste ubili dok smo još pupoljci bili? Dobro znate da mnoge duše će se moliti za nas. Ali kad bolje razmislim za nas i ne treba moliti? Jer mi smo pupoljci bili, koje je tek trebalo njegovati i koji bi procvjetali, mirisali? Ne treba se za nas moliti, jer mi nismo imali vremena griješiti?

Krvniče, kako sam mogla griješiti kada nisam znala ni govoriti? Kako sam mogla griješiti kada nisam mogla ni hodati, nisam zlo nikome znala pomisliti, jer tek sam bila rođena? Ne treba se moliti ni za mog babu Hajrudina kojeg ste na svirep način ubili i samo nekoliko koraka je dalje od mene. Tu smo i zajedno „šapućemo“. Samo nekoliko šehidskih redova nas dijeli. Eno, tamo je babo moj i kad se malo bolje nadvirim vidim i njegov kabur, vidim i ostale kabure prekrivene crvenom zemljom bosanskom. Moj babo, Hajrudin, često me „obiđe“ i priča mi o mojoj dragoj i miloj majci Havi.

Oh, kako je samo volim, a dočekam je raširenih ruku kad mi kabur obiđe. Srce mi se ispuni, nekim nemirom, milinom, tugom, čežnjom… I poselamimo se, majko Srebrenico, onako kako samo majka i kćer znaju… I budem sretna i ispunjena, a i ličim na nju… Prava, pravcata moja Hava. Priča mi, babo, da moja majka sa golemim kaharom živi.
Jednom kada nije mogla doći da nas posjeti bio je jako tužan. Tiho mi je rekao da je sa bratom otišla daleko i da pronosi svijetom istinu o nama, i o njima. Priča mi, moj, dragi,babo i o mome bratu, o njihovim davnim snovima, o našoj pustoj avliji. Rekao mi je sa sjajem u očima, babo moj, da su bili jako sretni kada su saznali da ću i ja doći na ovaj svijet i još mi je kazao da je moja mati imala želju da se Fatima zovem. Baš mi se sviđa moje ime… Hvala ti, majko!“

Nešto me sada steglo u grlu, ali moram dalje istinu vam govoriti:
„Tu su kraj nas i babina braća i oni isto paze na mene. A tek moj đedo… Samo nas par koraka dijeli i svaki dan se „prikrade“ u moje odaje. Kaže mi, đedo, da budem vesela kad razgovaram sa babom i da ga ne kaharim. Još mi, đedo, neki dan
reče kako su mi babu jako mučili dok se dušom rastajao. Neću sve ni da pričam, jer bojim se da mama ovo ne bi čula. Još veći bi joj kahar lomio dušu, zato ću malo utihnuti. Đedo mi je pričao i o mojoj dragoj i miloj nani, koju nikada neću upoznati.

Hoću i ovo da vam kažem da se najviše radujemo Bajramu, jer znamo da će nas mnogi obići, a i svakog 11. jula u nama je i tuga i radost. Tuga što više nismo sa vama, a radost što tog dana svi dođete da nas obiđete… Osjetimo mi i vaše suze, vaše tuge, vaše molitve i vaše surove bore života. Najdraža mi je posjeta moje Have, koja me rodila, a nikada me nije ni vidjela. Osjetim njene goleme suze kako joj blijedo lice prekrivaju, vidim tugu u njenom pogledu, vidim drhtave ruke kako me miluju. Vidim i brata kako joj suze sa lica briše i kako je moli da ne plače, da saburi… Lijepa moja mati, i meni je teško bez tebe. Bila sam tako sićušna, ko kahveni mlin kada su me silom otrgnuli iz tvojih kaharli njedara. Do kraja, haman nisam ni oči otvorila, a oni me ščepaše svojim paganskim rukama…

Majko, osjetila sam u toj vreloj julskoj noći kako si mirno ležala u crveno ofarbanim haljinama. Ni mrtva ni živa, a niko ni kap vode, ni komadić hljeba da ti ponudi. U tvojoj umornoj i napaćenoj glavi kolale su velike brige za babom mojim, za bratom, i za ostalom rodbinom… Na jake bolove nisi se ni obazirala, jer oko tebe su kružili jastrebovi obučeni u vojne šarene, katilske uniforme i čekali su trenutak da ugrabe svoju žrtvu. Tražila si da me vidiš, da me dodirneš, da osjetiš miris moj… Nisu ti ispunili želju i pogledi nam se nikada nisu sreli.
Zora je svanjivala, sjećam se majko, kao danas da je bilo. Evo, i babo može posvjedočiti, haman je do mene. Pogledom si tražila, mene, malehnu djevojčicu.
Ostala si željna mene, majko, a ja ostadoh željna i tebe i sviju vas i cijeli Dunjaluk mi uskratiše krvnici.
Ali, ne brini, majko, samo još ovo da ti kažem. Nije mi bilo lahko
godinama lelujati bez tebe, bez imena svog. Znala sam čija sam, ali sam se pitala:
“Ko sam ja?“ Pitala sam nijemi i bezdušni svijet: “Da li ću bez imena leći u mezar svoj? Imala sam i babu i mamu, imala sam i svoga brata, imala sam i đedu i nanu, imala sam i svoju avliju, a bez imena sam bila! Znala sam, majko, da nećeš dozvoliti da me spuste u crnu bosansku zemlju samo kao brojku neku. Borila si se i izborila! Hvala ti, majčice, moja, što se Fatima zovem!
I još nešto da te zamolim. Ne plači, majko, za nama, mi smo u mirisnim baščama dženetskim! Lijepo nam je, i tebi čuvamo mjesto kraj nas! Želim samo poručiti svijetu da su mi krvnici uzeli sve! Uzeli mi i moje djetinjstvo, i moju avliju, i moju porodicu, i moje prijatelje i moj grad! Uzeli su sve ono što nikada nijenjihovo bilo! Jer moj život je pripadao Gospodaru mom, stvoritelju sviju nas, moja avlija pripadala je mome babi, a moj grad pripadao je mome narodu!“

Danas, jučer, sutra i za sva vremena iz malog dječijeg kabura izvire istina ispisana na bijelom šehidskom nišanu:

MUHIĆ FATIMA, 1995 -1995.

Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin

cenzura.ba
Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com