( Pisano: 27.05.2018. na Adisov rodjendan )
NEKA TI JE VJEČNI RAHMET LJEPOTO MOJA !

Bojovniče ubico !



Kad svoje odličje na grudi stavljaš sjeti se mojih očiju, mog pogleda, nevinoga dječijeg pogleda, sjeti se 13.10.1993., Staroga Viteza, moj pogled zauvijek si ugasio. I nemoj mi reći da me nisi poznavao. Optikom svoje nišanske sprave dobro si me vidio, dobro poznavao mene i moje.

Dječačić od osam i pol godina jedino čega se rukama mogao latiti su majčini i babovi skuti da se iza njih skrije, zaštiti. Dječak nije cilj od vojnoga značaja. Jedino što sam u zadnjim trenucima svoga života u rukama imao je babova ruka. Izveo me babo moj da malo prodišem, sunca da osjetim. Svojim ciljem mene si izabrao. Tako rade ubice profesionalci !!!

Danas bi bio tridesetitrogodišnjak, zreo čovjek. Da te podsjetim, ja sam Adis, sin Semizov, plemena Gradinovića, rođen na današnji dan 1985.godine.
Imaš li sna ? Na um padnu li ti moje oči, nevine dječije oči u kojima si ugasio sjaj ? Ostale su širom otvorene, željne života, u život još ni zakoračio nisam bio.

Nisam Onaj koji prašta, za svoja djela Njemu ćeš odgovarati Sudnjega dana do tada živi u svojoj zabludi, pred Njega ćeš izići svojim djelima. Sve ću ti haliliti, neću i ne mogu haliliti suze moje majke, moga baba, sestara i brata jedinoga. Neću ti halaliti suze koje proliju svake godine na današnji dan, suze svakoga 13. oktobra u godini.

SREĆOM BI ME ISPUNILO DA SE NIKADA I NIKOME VIŠE NE PONOVI MOJA SUDBINA !

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *