ULICAMA ZAGREBA



Kad pomislim na tebe
i obična riječ
postaje pjesma
u kojoj se sudaraju naše
gluhonijeme misli
u novom zagrljaju.
A pomislim na tebe
u svitanju svakog dana,
u kolijevci od noći
dok uranjam u san.
Sanjam nas.
U vlastitom odrazu prepoznajem
onaj sretni smiješak
što nam lebdi na usnama
ispred zagrebačke katedrale.
Cvjetam u mekoći zagrljaja.
Utiskujem poljubac
u kutak modrog oka.
Rosi mi se duša
kao stakla na tramvaju
u kojem se vozi moja čežnja
do posljednje stanice.
Opet će vožnja početi od početka,
a ja ću imati
bolan završetak sna.

Atina Mušić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *