Ima raznih…
Ima mnogih…


A ima nekih… Rijetkih. Dovoljno posebnih da bi ih se trebalo izmišljati da kojim slučajem ne postoje.


Jedan od tih jedan je od najvećih hroničara u našem “južnoslovenskom” okruženju.

Taj slavi najznačajnije ličnosti posvećujući im dostojan portret. Raskrinkava ujdurme. Ne štedi političare…A o ženama je napisao toliko toga… Veličanstvenog. Brižnog. Nježnog. Muški bitnog… Po tim temama poznat svuda…

Da ga je poznavao Frojd, prepravljao bi svoju teoriju o seksualnosti… A Jung bi bio začuđen što postoji neko ko je bolje objasnio (žensku) “animu” skrivenu u svakom muškarcu.
Njegove riječi gađaju u glavu. Baš onako kako je Sartr govorio o proznom pisanju…
Onako kako bi riječ trebalo da puca u metu dajući nedvosmisleno značenje izrečenog…

A opet, sa toliko senzibiliteta da svoju publiku obasipa iskrenošću, toplinom i nepotkupljivim pogledom na svijet. U tekstovima koji vrve od saosjećanja…
Potiču na pitanja… Drmajući i budeći svijest građanstva koje tone u drijemež i pasivnost svakodnevice.

Njemu su mnogi ljuti, sebični i nečovječni zamjerili što kaže baš ono što misli.
A to se ne prašta na ovim našim prostorima… Gdje biti verbalno direktan boli više neko odveć jak šamar… A Stefanov šamar riječima zna da otkrije laž i odvratnost licemjernog svijeta. Od politike do porodice, on nerijetko razgolićava nepirodnost i surovu izvještčenost pojedinaca i čitavih grupa…

Žene su u njegovim ispovijestima na pijedestalu. Divne majke i sestre, krasna bića i nježna stvorenja na koja bi trebalo usredsrediti svu mušku brigu i pažnju… Anđeli u ljudskom liku, često zapostavljeni i od muškaraca pogođeni bolom.
I mada ne spadam u one što bi ga za to nagradili hvalospjevom, uvijek me nanovo oduševi duboko humanim tonom…I emocijom ženskog doživljaja života. Dok gudi na arterijama duše… Sonatu ljubavi na gracioznoj violini…

Đole Balašević, nenadmašni car ljubavne poezije i sveslovenski genije inspirisao ga je mali milion puta… Onom tananom plemenitošću i prefinjenošću “bečke” škole…

Ko drugačije vidi svijet, najbolje je da se mjerom argumenata suoči sa Stefanom…Najbolje i za njega i za Stefana…
Lično, sam se trudim da s njim vatreno raspravljam kad god se ne slažemo…
Jer on nije mizantrop… Taj grijeh o Stefanu čine i vrlo inteligentni ljudi
Jer… Ko je Stefan Simic ?

Dečko izuzetnog talenta, neukalupljen u malu, provincijsku sredinu…
Onaj isti orao bistrog vida što su mu pokušali sjeći krila i skrajnuti ga…
Ono emotivno biće kojem su govorili da ne može uspjeti…
Onaj borbeni lav kakvog ne vole ni vukovi ni njihovi čopori čak i u velegradovima…
Valjda im je odbojan takav kakav je… Bolji i kvalitetniji od njih…

Godinama aktivan i na nastupima uživo, Stefan pronosi pretočene tekstove u živu riječ.
On recituje, čita ode ženi, velikim ljudima i dijelu ljudskog roda, sa svrhom iskonski dobre namjere,opomene i slavljenja ljubavi i ljepote.

Stefan će vas pošteno nasmijati lucidnošću svojih priča … Raznježiti poetikom Arsena Dedića, Branka Miljkovića i naracijom Radeta Šerbedžije… Zamisliti egzistencinalističkim dilemama kosmopolitskog Selimovića… Odveć ljudskim patosom Dostojevskog i Tolstojevim opisom besmisla…

Stefan mnogo šta pripovijeda i ispovijeda logiku srca…
Nastupa sam, ali nije uskogrud za goste što s njim pjevaju o ljepoti…Još jedna odlika veličine.
U kombinaciji stand-up-a, kritičke oštrice poput Brehtovog teatra i interakcije s publikom, on sipa riznicu iskustava mornara na olujnom okeanu života…

Iako nije glumac, nekom tajnom vještinom govora taj moreplovac postaje riba… Riba u vodi. Maher na sceni. Sa trideset i kojom on već uveliko vlada scenom.

Prostor slobode o kojoj govori Piter Bruk s autentičnom pojavom Stefana Simića otvaruje bar neke uloge teatra- od posvećenosti problemima modernog života preko kritičkog tumačenja do pružanja odgovora s povoljnom dozom ironije i zabave.

Njega znatno napadaju neistomišljenici zato što im se ne sviđa drugačiji ugao gledanja..
Stav koji nije mainstrem…
I to neka ne čudi ! Tako nešto krasilo je većinu boraca za slobodu mišljenja i djelovanja…
Neka! Budi svoj Stefane! Svijet u mnogo čemu podsjeća na uspavanu lutku. Ako mu je išta potrebno, to je zvonjava eseja za buđenje i oživljavanje…

A ti upravo podstičeš energiju i daješ nadu zdravom tkivu i vještačko disanje onom obamrlom… Ljepotom riječi i pomicanjem paravana, otkrivaj novi bajkoviti svijet i raskrinkavaj skrivenu laž!
Iza sebe imaš gardu onih što te brane od ludila svijeta… A o čitalačkoj publici među ženama da i ne govorim. One bi za tebe napravile čitav grad podignut u tvrđavi.
Ponekad prvo mislim da te i od njih moram braniti, ali u onom drugarskom smislu…
A onda odlučim da te neću braniti. One zaslužuju da budu u blizini njihovog heroja.

U nekim domenima, stičem utisak da Stefan i poučava mlade generacije o nekim “boljim” vremenima ili “boljim” međuljudskim odnosima… Sasvim je moguće da vremenom postane i uzor mnogima iz populacije mladih, možda i uopšte…

U njemu čuči još potencijala…
Vjerujem da ima štof za stvaralaštvo svjetskih razmjera. Iz kreativnog jajeta njegovog danonoćnog rada jednoga dana rodiće se vrhunsko djelo… Ili čak više djela.

Nije pretjerano reći da je već sada on pisac sofisticiranog stila, istančanog osjećaja za lijepo i dobro, za bitno i nužno, slikar ličnosti i vajar emocija u poetskoj prozi…I neki novi klinac spreman da nesvakidašnjom bliskošću sa scene zagrli svakog čovjeka… Željnog nepatvorene čistote i ljudskog u ljudima.

Zdrav mi bio,Stefane Simiću ! 🎩

(P. S. Dođite u subotu u pozorište “Jazavac” u Banja Luci, na Stefanov nastup🙂)

S. T.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *