SRCE JOŠ POMALO SANJA



Teški oblaci truju mi misli
okupane pelinom.
Gorčina se širi krvotokom.
Ne mogu je zadržati
kao što ni tebe nisam mogla.
Svu slatkoću ljubavi
pokvarila je kapljica gorčine
isisana iz netom
izrečenih riječi.

A riječi? !
Riječi se ne hvataju kao pahulje.
One bodu, ranjavaju, ispijaju.
Od njih se prave kiše u očima
i tuga
ukrašena dugom.

Unutar tijela
srce još pomalo sanja,
valjda iz navike,
povučeno željom i užitkom
da sanja tebe.

Šćućurene sanje u logoru srca
čekaju vrijeme ljubavi
koje nepovratno nestade.
Pa čemu onda ova
blesava nada,
kad već odavno
ljubavi nema?

Cenzura na/Atina Mušić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *