Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin

11. juli 1995.



Izbezumljeni i nedužni narod umornim koracima gazili su usku stazu koja je mirisila na smrt i patnju… U toj dugoj, nepreglednoj koloni od nekoliko kilometara, uredalo se petnaestak hiljada Podrinjaca, a među njima je bio i manji broj žena i djece koji se nisu htjeli razdvojiti već zajedno krenuše u ponadanom izbavljenju ili, pak u sigurnu smrt. Svejedno, samo da se ne razdvajaju. A, koloni nigdje kraja!? Samo se uvija, i izdaleka čini se da puže velika zmija, koja se čas gubi, čas izranja iz gustog zelenila. U toj krivudavoj koloni, na njenom začelju gazio je i Bošnjo sa svojim sinom Senahidom… Sve možeš izbjeći, ali sudbini nikako. Nju još niko nije od Adema i Have nadmudrio. Uporna je, a tačna k’o sat, pa te stisne, uguši ili usmrti, svejedno joj je. I tako se i Bošnjo sa svojim petnaestogodišnjim sinom nađe u toj „Koloni spasa“, pa se i on mislio i pitao se „ima li još igdje u svijetu ovakvih kolona?“. U tom takvom razmišljanju prekide ga Senahid njegov:



– Babo! Kuda ide ovaj ovoliki narod? Šta će biti sa nama?

Bošnjo uz spore korake tražio je ohrabrujuće riječi za svoga sina:

– Senahide! Sve ti ispričah o stradanjima Bošnjaka kroz vjekove! I sada ti moram kazati istinu! Sva ona stradanja ispred bit će manja u odnosu na ovo današnje, ili sutrašnje stradanje! Sine! Bar se meni tako čini, sudeći po ovoj našoj koloni bez početka i bez kraja! – malo zastade, uze duboko vazduh, uperi kažiprst prema sinu i otpoče naređujućim riječima:

– Tebi, sine! U amanet ostavljam ovu golu istinu da zapamtiš i da objelodaniš krvavu našu sudbinu ravnodušnoj Evropi i nijemom svijetu!



Sine! Tvoja misija istine počinje baš sada i otvori četvero oči i zapisuj umom, a poslije uposli pero i hartiju bijelu! Nisu li te visine nebeske, sa koje je ono bijelo pero palo na tebe, prije pet godina, s’ razlogom izabrale baš tebe?

– Babo! Zar baš moram? Strah me, za moj narod! Gušim se od nepravde prema meni, prema tebi, prema svim ovim ljudima ispred!

– Senahide! Pogledaj desetak metara ispred! Tamo vidim, Ramu Osmanovića i njegova sina Nermina! Sa Ramom sam često razgovarao dok si se sa prijateljima igrao na cesti! Prije neki dan ga zadesi tuga golema.

– Šta mu se desilo, babo? – Senahid je nestrpljivo gledao svoga babu i čekao odgovor.

– Eh, moje dijete! Sav ovaj narod je zavijen u crno! Pade neki dan granata nasred ceste i usmrti Raminog mlađeg sina Edina! Koja strahota! Usred bijela dana ubijaju dušmani našu mladost! Iz prikrajka gledao sam Salihu, Edinovu majku, kako se krivi do neba i gubi tlo pod nogama… Imao sam osjećaj kao da joj nije više do života dok je tužno gledala negdje daleko. Nije više mogla ni da plače, a suze su davno presahnule još onog dana kada su silom morali napustiti svoj Dobrak, koji je 40-ak kilometara udaljen od Srebrenice. Prelijepo mjesto smješteno u dolini uz samu rijeku Drinu, na samoj granici dušmanskoj. Još tada se Saliha oprostila od radosti… Zapamti, sine, ove izgubljene ljude, i ispred, i iza, i ako ikada zatrebaju tvoju pomoć nemoj se oglušiti.

– Babo! Duša me boli. Meni je žao ovih naših nedužnih ljudi! Vidi ih, babo, kako su samo slabi, u dronjcima, neki bosi i sa utonulim očima. Svi ličimo jedni na druge.

– Sine! Pogledaj na desnu stranu od tebe! Eno, ugledah i dragog mladog Hasana Hasanovića i njegova dva brata: Hasiba i Hajru, koji se u bolu oprosti sa svojim malim sinom Harisom i hanumom svojom. Njihov babo Sejfo, prije par godina, umro je od gladi sa nepunih 43 godine… Teško je, sine, gledati oca kako umire željan i komada kruha i parčeta slobodnog, ovog dunjaluka.



– Hmm… – vrtio je svoju lijepu glavu dječak Senahid. – Babo! Ne mogu to ni zamisliti! Odmah mi dođe pred oči sličan prizor i pomislih kako bi meni bilo da se tebi tako nešto dogodi! – i dok su mu misli kolale oko glave, trljao je oči pune suza.

– Sine! Neću te više žalostiti! Cijelim putem ću te držati za ruku i vodićemo umni razgovor koji će biti putokaz tvome, sada već, crvenom peru – i stisne čvrsto Senahida za ruku, dok su sa tihom kolonom, bez početka i kraja, nadirali nekuda u nepoznato…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *