Za vas koji ste opet htjeli čitati, prije izlaska nove knjige… Tražili ste, neću biti namćor. 🙂

PARALELNI SVIJET ŽIVOTA



Postoji jedan paralelni svijet. Svijet čuda, ali ne samo bajka. Tajno vrelo uzvišene ljepote i dobrote… Na koje odlazimo da bi se odmorili od ustaljene prakse života… Da bi podnijeli veliki teret sivila… Da bi se napili sa čistog izvora i okrijepili za daljnji put uzbrdo. Da bi spoznali sebe. Svijet stvaralaštva Đorđa Balaševića.

Taj skriveni prostor obitavanja nije nešto što je tek teorija poput Hokingovog multisvemira… Ali postoji kao naš svemir gdje se zaustavlja vrijeme, a duša prepušta blaženstvu. Kada neko u sebi uspije da stvori drugačiji svijet , taj svijet postaje nova stvarnost…Ali ako nam pokloni i ključ da u njega uđemo, on ne postoji samo za onoga ko ga je izgradio. U tu novu stvarnost je skupljeno mnogo šta što već postoji, ali sa potpuno drugačijom frekvencijom i energijom duha i duše.

Ali zašto je ovaj svijet utočište u kom borave svi koji ga osjećaju svojim? Zašto je to dimenzija postojanja čuda, čarolije i spasa?
U čemu je naša iskonska potreba da mu ne želimo odoljeti?

Možda i to u kakvim okolnostima nastaje. Rađa se iz bajkovitosti najljepših kutaka djetinjstva, ali i iz bolnih iskustava u realnosti punoj izazova.
To je svijet u kojem svi koji se u njemu zainteresovano nađu, priželjkuju “Da potraje ta magija…” Valjda zato što se tamo nalazi ostrvo s neprocjenjivim blagom, magijom ljubavi i vrednotama duha. Tamo iz rudnika emocija Đole iznosi na svjetlost dana događaje i situacije, likove i njihove odnose u pravom pejzažu slika…

Ono što ga čini posebnim u kreativnom opusu jeste nesvakidašnji spoj stvarnih iskustava sa kraljevstvom mašte… I “carski poručnik mlad i uobražen sa svojom draganom” i onaj “Za sve kriv Toma Sojer” i “kapi vode kao biseri koji blistaju svud po njoj”… I sve drugo što objelodanjuje krasotu djetinstva i mladosti jednog velikog stvaraoca.

Otkriveni svijet nije apstraktni entitet… Ali jeste mjesto, ostrvo čulnosti i saznanja tik pored onog ozbiljnog, uobičajenog, svakodnevnog, često i dosadnog svijeta . Mi se tu osjećamo i kao starosjedioci i kao turisti…I kad se sadi lipa osjetimo njen miris. I kad sa kopna posmatramo mnoge “što brode” pa nas lome vali i nose struje, te se u naletu plime tuge i oseke sreće borimo za dah.

Na tom ostrvu raste raznorodno bilje. Neko je poput one lipe s koje leti dim do neba, hrasta koji se munjama nametne,… Dok malo dalje “cveta mak sred pšenice”, i sjaji “čardaš odliven u zlatu”… I mnogo šta tu je dospjelo ravno iz bajke…Čarobnjak koji vadi zeca iz cilindra, vile i kraljice vire noću iza “matore lole” – mjeseca , dok Petar Pan i Bilbo Bagins marširaju važno nasmiani poput razigrane djece. U dubini prašume skrivena je rijeka kuda “lađe prolaze”, koju držeći “žezlo čudesno” mornar skreće udesno…. I nadalje odlazi u prostran salaš.

Sve se više može čuti da se ljudi ne mire sa odlaskom Balaševića.
Oni ljudi koje je ili decenijama odgajao i učio životu ili su bili na početku tog odgajanja i učenja.

Da li uglavnom radi toga?
Uticaj na sve ove ljude mislim da ne bi bio moguć bez žara za životom. Bez slavljenja svega onoga što nas čini živima.

Njegove pjesme i nisu tek samo pjesme… To su priče, koje vrve događajima… Vrhunske poetske dramske minijature pune životne strasti.Ono po čemu je taj umjetnik bio jedinstven jeste životnost djela koja je stvarao.

Skoro svaka pjesma je remek djelo upravo živora. Đole briše granicu između priče i pjesme uklapajući jedno u drugo… Unutar tih priča sve je živopisno, diše, odiše, miriši, boji poglede najljepšim pejzažom…

U okviru tema genijalno nas pušta U slobodu…Slobodu izbora i akcije. Postajemo dio imaginacije bez stega i pritisaka… I sve to uz za psihu terapeutsku melodiju… Kao da dolazi do punjenja baterija i preobražaja u nešto slobodnije i ljudski bolje… Ili pak pražnjenja od svega onoga što nismo mi. Često mi djejuje da se radi o čišćenju duše od blata uobičajene stvarnosti.

Šta tek reći o prisustvu koncertima, tim nesvakidašnjim praznicima duše. Sati jedinstvenog osjećaja kada se spaja sjetnotužna, melanholična nota sa ljubavnim zanosom i briljantnim humorom Đoletovog stand up-a. Pa gdje god da se ti praznici praznuju… Kad bi im došao kraj, ljudi su izlazili ljepši, bolji, drugačiji.
Šta god radio, Đole je to radio i te kako životno…

Taj paralelni svijet Balaševića, zapravo, ubjeđen sam, bio je magija ne samo jednog talenta… Već onoga što blista kada dobijeni talenat zasija svjetlošću izbrušenog dijamanta … U kojem su emotivni, dobri ljudi i jako inteligentni ljudi imali svoj dom i svoju tvrđavu…

Sadržajno, tematski, Đole uživa da glorifikuje ljubav i žensku ljepotu, zavodnički šarmira, vraća se u mladost oživljavajući je… Kao da se dpgađa pred našim očima… On i boji portret cijelog života na platnu…

Drugačikim temama obesmišljava rat i svaku notornu glupost,… Obračunava se sa licemjerstvom i poltronstvom…On pažljivo postavlja upečatljive likove, slikajući ih u preciznim nijansama. I time zapravo naglašava u svakome ono što joj/mu ili nedostaje ili pak pojačava dostojanstvo, osobnost naspram svakodnevne životne rutine.

U maniru jednog od najvećih svjetskih pjesnika-muzičara, on provodi terapiju pročišćenja od tuge tugom i bolom kao i poistovjećivanja sa karakterom pobjednika i dobitnika. Nekad ovu igru suprotnosti razvija do neslućenih dimenzija… Utiskujući nam vjerovanje da svako osjećanje, od razočarenja do ushićenja, ima svoje mjesto u čudesnoj predstavi života… “Sve ima svoje, vatra i led, u kap se spoje i čemer i med… “

Čisto formalno, ako neko ne bi znao da smisli stih u svojoj pjesmi, on je u mislima pitao Balaševića. Đole bi rekao da “100 000 reči zna, al mu jedna fali”, mada mi znamo da mu nije falila nijedna. Uklapao bi stihove u formu nenadmašne poetsko-muzičke izvedbe koje postaješ dio.Kao da ti se šije odijelo po potpunoj mjeri… Znaš ono, “teget mundir knap, dugmad, dukati” Baš kao što si dio vlastitog disanja… Ako ti emocija iole naginje Đoletovoj filozofiji života.

Sve se više čuje kako se ne može vjerovati da nas je Đole napustio. A kako i da ode kad… Balašević nas sve uvodi u film pun mogućnosti da nađemo otkinuti dio sebe… I potrebu da se ne ustežemo misliti, iskreno voljeti, tugovati, pa i biti iskreno ljuti, razočarani, povrijeđeni…Tu se ne stidimo zaplakati za Vasom, “obući kostim večnog dečakac, iz mutne vode izroniti tu tešku stranu reč izvini. U isti mah tu ćemo se farbati u citron žutu, zasvirati djevojci na stanici u Puli, zapjevati stih iznad svih… Napiti vina iz 59′, zauvijek odbaciti dno svakog dna… U životnom ringišpilu od melanholije pa sve do euforije.

U njegovom stvaralaštvu, tvrđava i dalje postojano stoji na nepomičnim temeljima jednog unikata… Genija… Vidara duše u ovozemaljskom životu.
Ako ga je smrt odnijela u fizičkom smislu, što je za sve nas koji ga volimo šok (jer nas je vaspitavao i obrazovao), nesumnjivo je da Đole duhom i dalje živi… U napisanim, otpjevanim i duboko živim pjesmama.
U knjigama. U anegdotama.

Međutim, Đoletov duhovni život nisu samo besmrtna umjetnička djela. Ono što je nemoguće opisati diše i bitiše u “zvezdanim bataljonima” ljubitelja te sveživotne umjetnosti… I u svakom onom ko ga je u dubini srca doživio kao svog ličnog harlekina, stvaraoca, prijatelja i duhovnog učitelja. Kome se desi da u tako nešto nedovoljno vjeruje ili želi da zaboravi, samo neka pogleda sve one ispraćaje Balaševića širom bivše Jugoslavije.

Ti ljudi su blizanci jedne ideje, sna i htijenja o boljem svijetu… Oni tuguju, žale i pitaju se da li se još uvijek ne bude iz košmara… Ali istovremeno oni dobro znaju da iako je Đole Balašević tjelelesno skriven, on živi svim onim što je posadio u nas… I što će ostati u zapisu neba i zemlje kao poklon i amanet…Jer ako pažljivo opažamo primjetićemo ono što je uhu čujno, oku vidljivo, duši jasno- čovjek se ispraća, a njegovi saborci po duši pjevaju…I pjevaju…. I pjevaju. Uplakani, ali dostojanstveni. Odveć životno! Fascinantno!

Zato Đole nije bio samo misionar jednog učenja i načina života… Duhom, on je življi nego ikad… U svima nama gdje iz sjemena ljubavi, dobrote i ljepote iznova niče i cvjeta život. Desi li se da ovaj ludi svijet ionako pun iskušenja, ostane izokrenuti cirkus protiv kojeg se bori živost naše duše, mi ćemo u sebi i dalje gajiti tu živost…Živahnost i životnost najbolje predstave, najboljeg cirkusa… Paralenog svijeta u režiji Balaševića… Onog koji zapravo i nije otišao i neće otići iz najdubljih prostora bića. Dok god ima i života.

Slaven Trebovac

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *