POLAKOMLJENA

Dobre žene su šećer gorkom čaju što staje u jednu kašiku,dvije.
U njima pulsira govor ljeta što u etru osmijeh je svijeta.
I kao kapi ljetne kiše toplotom drugarskom plaču.
I kao ribe u bojama duge ovog životnog mora u trenu.

Al’ dobre žene nisu dinosaurusi. Ne nestaju kad glečer samoće ledi. Ne bježe kad gori naša duša. A opet u metar života stanu.
Toliko da možeš da ih zagrliš… Bez brige da će iščeznuti.

Dobre žene su lampe svemirske. Snop što šestarski ocrtava vidokrug blagostanja.
Falile su stotinke,
Stotinke, ipak, da i njih ne vidim u moru ajkula.

Ali…
Dobre žene su tu da bi takve kao ti bile zaboravljene,
Takve kao ti, nedozrela svilena voćko obmane..

Tvoja su sujetna slova šifre oštrog noža. Ali, odgonetao sam i Šampoliona, pa zašto ne bih i tebe. Kockice su se sklopile. I nema dalje.

Ti nemaš ogledalce da pitaš se o krivici.
Tretiraš je kao slugu da njome ispuniš mene…
Baš kao da sam samo balon od helijuma.
I nema te tamo gdje je trebalo da te bude. Po tvojoj datoj riječi…Riječi su za tebe jeftina roba.

Ti se ne pitaš koliko je srca bilo u mojim čekanjima. I ne zato što si zelena…
Već zato što mišljah da sneni si dragulj.
A ja sam za tebe sam pitao, ali o tebi tako malo znao.

Ti se ne pitaš zašto ne bi odazivanja u hiljadu mojih glasova dozivanja. Pa na jedan poziv tvoj trebalo bi da se stvorim kao Aladinov duh.
Ehhhhh, da nije odveć i komično, bilo bi sasvim tužno.I turobno.

Ti se ne pitaš kako je meni bilo u samotnoj tišini. Kad sve utihne, osim toplih očiju tvojih.
Osim tvojih neispričanih priča.

Ti se ne pitaš jer pripovijedaš…
Onako kako ti je lakše da podneseš
To što više nismo kao brava i ključ.

Znam, ti se o svemu tome ne pitaš. Ja se ponekad, ipak zapitam kako si ti.
I zašto nećeš da budeš ono što stvarno jesi.
Znam, bolje je glumiti nepogrešivost.

Zaborav ti je postao siguran dom. Kao da ne znaš da svi smo mi rab grešnosti u ljepoti prolaznosti.
I ja otplesah to što jesam… I mogah priznati što nikada nisam.
Samo da bi plesali skupa. Ko slijepljeni listovi na povjetarcu…

Ali ne… Ne, ti se ne pitaš o obrazu svom zašto mu ljepotu kriješ samo da bi bila kučka. Sveta kučka ni u bajci ne postoji. Vatrena kocko leda… Naučićeš ako odrasteš.

I dalje me dobre žene podsjete na tebe. Kao film koji gledam, a živio sam ga lavovski.
A onda odjednom, kao munja, prodrma me iz drijemeža sablja riječi… Riječi, nepotrebno taštih što putuju s tvoje adrese.

Na sreću, postoje dobre žene.
Al’ dobre žene nisu dinosaurusi. Ne nestaju kad glečer samoće ledi. Ne bježe kad gori naša duša. A opet u metar života stanu.
Toliko da možeš da ih zagrliš… Bez brige da će iščeznuti.

Dobre žene su lampe svemirske. Snop što šestarski ocrtava vidokrug blagostanja.
Falile su stotinke,
Stotinke, ipak, da i njih ne vidim u moru ajkula.

A ti se i ne pitaš… I ti si daleko. U iluzijama. U pogrešnim snovima.
U bježanju od najboljeg oblika sebe.

Polakomili te,
Zaveli
I sakrili
Neki tvoji, vali, sopstveni.
Divlja obalo… Obalo bez pristaništa.

S. T.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *