Petak, počinju jesenske kiše. Nostalgija jutros iznjedri ovaj odlomak. Po prirodi sam vesela i uvijek dijete u duši, nisam sumorna, ali se “otakne”. Imam pravo da poručim…….
Skraćeni odlomak, aBd i uskoro će knjiga :).

Kada mi umire kuća
Uvijek kada sam negdje odlazila željela sam da se vratim u malu skromnu kuću u kojoj je ostalo puno lijepih uspomena, u našu kuću, u naš duhovni ovozemaljski raj. Moja sestra Denisa u jednoj rečenici opisala je naše djetinjstvo i svu draž života rekavši: “Nemam riječi da opišem život u našoj kući, da biste to osjetili morali ste živjeti s nama.“
Kada ljudi žive skromno, poglede imaju zdravije i realnije, raduju se svakodnevnim sitnicama. Bogatim su važne „krupnoće“, a nama sitne radosti koje život pletu. A kada ostanete bez ovoga svega, duša se buni, srce kuca jače, gnjev se gomila i vrije ko Etna. Učiniće vam se da je ovo puko nabrajanje, ma nije, ovo je izliv emocija u sjetnom trenutku kada iz nadahnuća perom kapne tinta. Ostadoh željna dragih likova kojih više nema, mjesta s kojim je moja duša rasla.
Nedostaješ mi toliko da osjetim bol kojeg ne mogu skriti. Ne znaju „oni“ šta su mi značile jutarnje zrake sunca koje su se provlačile kroz rupičastu storu i tako umilno škakiljale mi nos, ruke, kosu. Nedostaje mi miris proljetnog behara kojeg ni na tren više udahnuti ne mogu, moja avlija sa vinovom lozom koja je debeli hlad pravila, onog bunara sa koritom u kojeg se slijevala mrzla voda koja oznoji čašu toliko da kapi guraju jedna drugu ne bi li pobjegle od te mrzline. Ona šupa u kojoj smo se gurkali po čitavo ljeto i ona naherena sečija koja se držala za stari kredenac koji je krenuo „na pola dva“, te da otvorim onaj dio sa strane u kojem još uvijek drijema moj Bukvar, moj prozor u svijet. Pa da bacim pogled na fotografiju Čolića koju zalijepišmo davno i na kojem moja mala sestra napisa „Zdrvko“.
Ona ruža bijela buketuša nanina, koja je opijala mirisom i za nas je bila himberuša jer kada je mama pokiseli, a doda i malo one crvene, nastane purpurna koja šećerom i malo karamfilića toliko razgali, da slatko od šljiva onda plaho paše. Grleći šupu vješto se uvukla ispod strehe i duboko u jesen cvjeta dok mrzle kiše šibaju sve oko sebe. Moja kuća, sva ušuškana u ljubavi, moje sestre, moji ljubavlju obavijeni roditelji sa dušom koju samo takvu dragi Bog stvori.
Nedostaje mi da se jeseni popnem na šupu ne bi li dohvatila onih par jabuka crveno-žutih koje se napere na vrhu i mame. Pa usput pojedem pokoji listić čuvarkuće koja je pučila od soka hraneći se balegom na kojoj je rasla.
Lagano ja spustih vjeđe, pa na tren usnu…. čuje se pjesma, nako merakli, tiho, harmonika daje čar i puca po poslijepodnevnoj tišini. Tamo iz neke avlije ispod debele hladovine vinove loze one meraklije zasjele. Ma bez sevdalinke mnogo čega bi izgubilo smisao i čar. Ona se ne pjeva glasno, nego tiho da se glas jedva provlači kroz glasne žice i stenje, pa ko da se davi bolan. Ma načuliti uši moraš sve dok ne razveze i pukne u nebesa i onda tu ljepotu uhvatiš uhom, zažmiriš, ploviš i letiš na čilimu bosanskom, onom čarobnom pa ravno do Mostara i lijepe Emine. Da zimi pravim slike po snijegu, da hvatam ustima pahuljice od kojih se grlo stegne. Da provirim na Devletu, moju orahovačku trpljivu dobru ženu, gdje dragi Bog ljepote štedio nije. Da uletim i izletim bosa sa šnitom kruha namazanom sa onim pekmezom kojeg baš voljela nisam jer se u njemu uvijek baškarile ufrkane kože za koje je mama govorila da su zdrave. Znam ja da i onaj moj jorgovan cvjeta i širi miris ulicom Nikole Luketića.
A gdje je Una moja u kojoj sam s ranim proljećem samo kvasila nožne prste, da bacim pogled na vrckanje riba, kada se stresem sjedeći na obali, a sa zida pijace ko simplon gruhne prezrela lubenica. Četavinih čevapa, Rasiminog sladoleda, Bihine šampite….. i tako riječ na riječ i malo ja toga napisa, šta htjedoh.
Ali, neću vam halaliti ove suze što se i sad kotrljaju niz obraze moje, pa se slivaju tamo negdje gdje se put vječnosti sa horizontom spaja, gdje nas čekaju otac naš i majka naša, da nas kao nekad pomiluju i utješe.
Kako da vam halalim kad mi kuću očoravište, trebala vam garaža da sakrijete tuđe auto. Izbište joj oko s kojim smo svaki dan gledale kako narod prolazi i na sečiji čučale sve dok nam koljena ne utrnu. Napravište od nje štalu za koze haman u sred čaršije, pa promijeni vlasnika. A onda dođe neki baja iz neke nedođije, koji nam ni u avliju ne dade. A je sjedim u Emirovoj čevapčinici i virim na svoju kuću. Grcam i guram čevape ne bi li ih progutala jer sam i njih željna uvijek. Ma bar da se uhvatim za kvaku i da osjetim kako vrata škripe i daju mami znak da neko ulazi.
Neću vam halaiti ni sve moje sugrađane koje protjeraste i koji po svijetu nađoše drugi dom, ali ne i domovinu. A i Bosna i ljudi bosanski ovo zaboraviti neće nikada.
Djela se cijene prema namjerama, a o vašim neka cijeni dragi Bog.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *