Genocid u Ljutočkoj dolini: Ni sekunde prisjećanja za 2.300 pobijenih Bošnjaka


Komunistička vlast branila je da se priča o stradanju Bošnjaka, branila je porodicama da tragaju za svojim nestalim članovima, branila je ekshumacije žrtava i podizanje bilo kakvih spomenika za ubijene. O stradanju se malo pisalo, a ono što je zabilježeno prošlo je kroz razne cenzure. Navedenim mjerama htio se postići potpun zaborav. U toj nakani komunisti su poprilično uspjeli, a u prilog tome ide činjenica da se genocid u Ljutočkoj dolini ponovio 1992. godine po identičnom scenariju i da danas, uprkos svim slobodama koje uživamo, niko ne obilježava ovaj značajan datum u povijesti Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda.

Zaborav nam pomaže da ne poludimo, stara je zabluda koju govore samodopadljivi mudraci. Loše stvari ponekad je dobro malo potisnuti iz sjećanja, ali ih nikad ne treba potpuno zaboraviti. Zaborav je poput opijuma koji otupi osjećaje i učini ljude hladnokrvnim na dešavanja oko njih. A šta reći za pamćenje? Ponekad zna biti neugodno, ali nam pomaže da preživimo! To znaju i mnoge životinje. Pamte mjesta na kojima nađu hranu, a kad se jednom izbave iz opasnosti, zapamte svoju grešku i ne ponavljaju je više. Stečeno iskustvo životinje čuvaju za sebe i ne prenose ga drugima, zato se i ne mogu uzdići na viši nivo. Ljudi napreduju zahvaljujući učenju, pamćenju i prenošenju znanja i iskustava na nove generacije. Da kroz svoju historiju čovjek nije učio, pamtio i prenosio znanje, ostao bi tek puka, primitivna životinja.

Koliko zaborav može biti opasan i štetan, posebno se uvjerio bošnjački narod. Ubijan je, ponižavan, iskorištavan, ali je praštao i zaboravljao, pa mu se sve opet ponavljalo. Primjer za to jeste Kulen-Vakuf, prelijepi gradić na obalama Une koji je masovno stradao nekoliko puta.

U jednom pismu pravoslavnog popa Jovana Trkulje stoji da su pobunjeni Srbi 1873. godine počinili strašan zločin nad Bošnjacima Kulen-Vakufa i okoline: “Isjekli su Turke a kule popalili… koliko samo znam da su ih mjesec dana kašnje psi razvlačili, i smrad je čak amo (do Nebljusa u Lici) zaudarao.” Ovaj zločin Bošnjaci su zaboravili pa im se desio genocid 1941. godine, kada je u samo dva dana ubijeno približno 60 posto tamošnje bošnjačke populacije. Nakon genocida iz 1941. godine, a nakon zaborava, ponovo se dogodio genocid u Ljutočkoj dolini juna 1992. godine.

Obilježavanje stradanja bošnjačkog stanovništva Ljutočke doline u Drugom svjetskom ratu, tokom socijalističkog perioda, bilo je zabranjeno. Danas je stanje potpuno drugačije. Vlast u Unsko-sanskom kantonu pripada najvećim dijelom Bošnjacima, a obilježavanje najvećeg zločina nad tim narodom u ovom dijelu Bosne i Hercegovine svjesno se zanemaruje. Dok na jubilarnu, osamdesetu godišnjicu genocida u Kulen-Vakufu 5. i 6. septembra kantonalni premijer, gradonačelnik Bihaća, ministri, zastupnici u skupštinama, vijećnici, prosvjetni radnici, razna udruženja i većina medija šute, dotle se na Garavicama kod Bihaća održava još jedna parada velikosrpstva. Parada, koja, umjesto da sačuva sjećanje na nevino stradale, ponovo budi strasti i duhove rata, a bošnjačku elitu, čini se, ne pogađaju mnogo ove činjenice.

Ali, tamo gdje podbace institucije, uvijek se nađu grupice ili pojedinci da isprave greške. Ovaj put, ekipa magazina Stav potrudila se da, za razliku od mnogih, evocira sjećanje na stradanje i patnje bošnjačkog stanovništva u Kulen-Vakufu i okolini u septembru 1941. godine.

U prvim danima julskog ustanka 1941. godine, koji su podigli pobunjeni Srbi i komunisti, zbog zločina ustaškog režima, na udaru ustanika našla su se brojna mjesta čije stanovništvo nije podržavalo ustašku vlast i koje je nesebično pomagalo progonjeno srpsko stanovništvo. Takvo je bilo stanovništvo Kulen-Vakufa i okolnih sela. Njihova miroljubivost, altruizam i dobra volja nije im bila mnogo od koristi kad su razjareni ustanici prodrli u bošnjačka sela. Prvi napadi na ova sela desili su se već 20. augusta 1941. godine i nastavljani su u narednim danima sve do 6. septembra, odnosno do pada Kulen-Vakufa. Znatan broj Bošnjaka napadnutih sela uspio je izbjeći u Bihać. Bijegom iz napadnutih sela u Kulen-Vakuf slilo se 2.131 izbjeglica. Loš smještaj izbjeglica i higijenski uvjeti doveli su do pojave zaraznih bolesti. Vladala je velika nestašica hrane i ostalih potrepština. S obzirom na to da je Kulen-Vakuf sa svih strana bio okružen srpskim selima, grad nije mogao dobiti nikakvu pomoć. Ustanici su napadali sa svih strana.

Kulen-Vakuf “branila je” domobranska satnija Blagomira Webera. Mještani su sarađivali s domobranima i s veoma slabim naoružanjem držali okolne straže. Uvidjevši da je grad nemoguće odbraniti u ovakvim okolnostima, satnik Weber, zapovjednik 12. satnije 11. pješačke pukovnije smještene u Kulen-Vakufu, kao zapovjednik mjesta, donosi odluku o evakuaciji katoličkog i muslimanskog stanovništva u pravcu Bihaća, udaljenog nekih pedesetak kilometara. Evakuacija je otpočela u jutro 6. septembra 1941. godine. U koloni se nalazilo približno 5.600 izbjeglica, uglavnom Bošnjaka. Na čelu kolone bila je vojska, a za njom su nastupali civili. Zbjeg je krenuo ujutro iz Kulen-Vakufa pravcem Čovka – Prkosi – Vrtoče – Ripač. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola s konjskom zapregom na kojima su bili članovi domaćinstava, starije osobe, žene i djeca.

Nakon povlačenja domobrana, ustanici zauzimaju Kulen-Vakuf. Za komandanta mjesta imenovan je Đoko Jovanić, kasniji Titov ađutant i general JNA. Glavnina partizansko-četničkih ustanika krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni udaljenoj desetak kilometara od Kulen-Vakufa u smjeru Bihaća. U blizini sela Prkosi i Čovka ustanici su iz šuma i zasjeda otvorili žestoku vatru po izbjegličkoj koloni. Tom prilikom ubijeno je približno 500 ljudi, skoro sve samih civila. Kolona je prekinuta. Njen prednji dio, na čijem je čelu bila vojska, uspio se probiti do Bihaća. Drugi dio bio je prisiljen da se vrati u Kulen-Vakuf, gdje su uglavnom svi ubijeni. Prema istraživanjima prof. dr. Muje Begića objavljenim u studiji Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine, ubijeno je približno 2.300 ljudi.

“O POKOLJU U KULEN VAKUFU NAD 2.000 MUSLIMANA SE ŠUTJELO, JER SU NEKI OD ODGOVORNIH OTIŠLI U PARTIZANE”



Iako su se uglavnom znali naredbodavci i izvršitelji, za ove rijeke prolivene bošnjačke krvi nikad niko nije odgovarao. Komunistički vlastodršci zabranili su traganje za nestalim, a državna komisija za utvrđivanje broja žrtava nije se čak ni udostojila popisati imena 2.300 nedužno pobijenih Bošnjaka, među kojima su polovina bili žene i djeca. Zločin koji su počinili ustanici ima razmjere genocida. Preživjele žrtve morale su šutjeti i trpjeti nepravdu i bol za svojim najdražim. Ogroman procent bošnjačke djece rastao je poslije rata bez roditelja, a najveći broj njih nikad nije upoznao djedove i nene. Genocid nad Bošnjacima Ljutočke doline ostavio je velike traume nad preživjelima. Neki od njih, iako u dubokoj starosti, žive i danas i svjedoče o zlim ljudima i vremenima.

Magazin STAV

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *