ZA ŽIVOT… U INAT!

Ne. Neću smiraj. Neću umirenje od živosti. To su izmislili oni koji bi htjeli da slobodan um ne postoji. Dok ima u meni nemira, i krv će biti topla, a kosti će ugodno pucketati,kao kad vatra u peći domaćeg ognjišta grije dušu i pušta zvuk drveta po kojem se kao ljepilo hvata i odašilje energiju.

Zar da život bude mirenje uma sa umiranjem misli i tijela sa nepomičnošću? Sav koncept življenja u smirenju tada bi značio pasivnost, umrtvljavanje. Taj potmuli mir kojeg je neko smislio u svrhu umirenja podsjeća na insekticid, bačen po zemlji da ukloni mrave, bube i ostale što u njoj oduvijek obitavaju.Ali ne radi dobrog roda. Nego radi toga da neko bude srećan što može da presudi i mravu i zlatnom rodu najboljih bašti čovječanstva. I čemu spokoj, pitam se? Zar život ne označava živost, živahnost, energičnost. I već dugo se u samoćama pitam da li one postoje da bismo u njima samo psihički ućutali.

Da li upravo taj pokušaj umirenja donosi sa sobom ravnodušnost? Bez kvalitetnoh disanja . Bez dobre cirkulacije. Bez kisika u plućima. Bez razmjene sebe sa vazduhom svijeta.
I evo, ni jednom do sad, čak ni u utihnulim tonovima ponoći, moja misao mi ne da da se pomirim sa ništavnošču rada i napora. Umnog, tjelesnog,osjećajnog…Bilo kog.

Život, ako je život i u najdubljem muku i bijegu od buke, neminovno od nas zahtjeva angažman, nastojanje, trud. A umirenje tek pridolazi nakon tog davanja sebe, kao tren okrepljenja u strujnom toku djelatnosti života. I jedino tako ima smisla.

Biologija ljudskog bića, kao aparata sa svim njegovim organima, u unutrašnjem i vanjskom obliku, ne priznaje umirenje, već naprotiv – životnost. Otkucaj, protok, disanje i pokret.I odmor kao ljekovitu pripremu… Ali ne nikakvo umirenje. Neću da prihvatim odsustvo volje ni spokoj duše jer i jedno i drugo asociraju na smrt.

Da, ljudi umiru. Ljudi odlaze. Napuštaju oblik i pojavnost po kojoj ih prepoznajemo. U pomahnitalim talasima odvratne rabote…U neprestanoj žetvi nevidljivog srpa… Uveliko se odomaćuje navika umiranja…Ali ne… Neće nas prevariti podvala mraka. Mi smo na život navikli. Na svjetlost njegovog ma kako teškog dana.
Naš pogled, naš govor, naš hod, trk, pa i svađa
naš su život… Čak i naša ćutanja u samoći.

Ne prihvatam pomirenje sa spokojem . Dok živim, ne želim smrt. Život, živost, živahnost, životnost jedini su smisao ljudske misije… I naša bit. Pa čak i onda kad nas jednom ne bude, živjeće trag o nama. Zato živimo!
U inat svemu što nas je od života namjerilo odbiti!

S. T.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *