USUD ORKESTRA

Dugo, jako dugo, sve je to bila neka jako čudna melodija. Oporog zvuka. Sa izrazito ponavljajućim dubokim tonovima i udarom starih bubnjeva. Hor je ipak vjerno pratio tu napornu, nimalo harmoničnu melodiju… Ali glasovi u njemu bili su kao jedan. Armija najboljih zaboravila je da je vrhunskom činila upravo raznovrsnost: čarolija mecosoprana, jakota tenora, , umilnost soprana i dubina basova… Ipak, uglavnom se čula disonanca da joj nema ravne.

A publika… Zatelebanih očiju i zaglušenog uma , gubila se u toj šaradi… Kao u kakvom stanju hipnoze. Manji dio gledalaca, ipak, prozreo je namjere dirigenta i na vrikeme napustio salu. Većina publike nije znala šta se godinama događalo iza kulisa. Do sada je prošlo toliko vremena provedenog u zurenju i ćutanju da više ne bi ni bilo moguće povjerovati da je cjelokupna predstava koncerta zapravo jedna velika laž. Laž ljepote. I nametnuta blještavost sjaja koja zaslijepi, osljepljujući mnoge.

Orkestar je i dalje zvučao potpuno sigurno u svjesnom ludilu obmane. Bez štima, bez harmonije. Samo neki koji au napustili dvoranu, znali su zašto. Dirigent je svakom muzičaru kupio instrument i vrlo udobnu stolicu. Ekipa iz hora dobila je najbolje kostime i lakovane cipele, da se u njima može ogledati. Posmatrači su zavoljeli onu istu kreštavu muziku još prvog dana kada su dobili popust od 2 % na istu kartu koju bi morali nanovo plaćati. O, da, skoro savršeno osmišljen plan.

Međutim,… Dirigent se toliko zanio pokretom svojih ruku da je zaboravio na melodiju velikog kompozitora. Orkestar je već počeo da se raštimava davno, kada su iz njega izašle prve violine. I pijanista virtuoz.

Usljedila je rasprava između dominantnih i poludjelih violina i raspuštenih truba. Dobošari su dali sebi za pravo da lupaju do besvijesti. Gitare su utonule u neki svoj štimung.
Stari moćni orkestar raspadao se…

Najednom se čuo uzvik: Gori vatra! Izlazite.
Unezvjerena publika počela je bježati kud je noge nose…. Na licima tih nekada zombijevski izgubljenih ljudi, pojavila se emocija… Oni su nezaustavljivo trčali, ne okrećući se. Vrata su im otvorili oni koji su nestali na početku i usred koncerta.

Čim su pobjegli svi čije je srce osjećalo damar ljubavi i ljepote, zgrada se srušila.
Bio je to kraj besmisla, uvučenog u univerzalnu umjetnost…Tek, bio je to početak nekog novog jutra. Dah novog disanja.

(Isječak iz romana “Bjekstvo iz besmisla”)

S. T.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *