GRIJEH BI BIO

Otkinuti snovi mojih misli
lebde u praznom hodu
po ovom maglovitom
oblačnom danu.
U inat sivilu
puštam srce da pjeva
alejom lipa uz Unu.
Opijena mirisom, lebdim.
U haljini satkanoj od nade,
srce koje čeka,
ne zebe.
Na ukroćenim usnama
zanijemio je vrisak
ogrebane duše.
Hajde,
pojavi se na pola puta,
tamo gdje gluhi vjetrovi dijele pravdu
svom snagom,
nama nemoćnima,
tamo gdje se zaledila moja misao,
a zamukla tvoja nedovršena riječ.
Dođi,
pa da se okamenjeni u svojoj nježnosti utopimo u kapljicama ljubavi.
Svim prešućenim ljubavima
potopimo naše grijehe i
sakrijmo se zauvijek
u ovoj otetoj ljubavi,
jer ona se pojavila niotkud,
uzela nas bez pitanja pod svoje,
nas grešne.
Od sebe je ne možemo sakriti.
Tvoj lik i osmijeh u ovom crvenom
mirisnom ohrabrenju,
klize mi kroz zamuklo grlo.
Ovo naše za nekog je ništa,
za tebe,
možda nešto,
meni,
sve ono što je bilo dobro
u vremenu nelogičnosti
za bezgrešne.
Čekaću da mi se tvoj lik u očima zaledi,
u isto vrijeme,
na istom mjestu,
pod lipom,
samo da još jednom,
ovako nijema čujem,
da bio bi grijeh da se nismo voljeli.

Atina Mušić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *