Više smo bili ponosni na babu našeg – nego na njihovu partiju!

Tiha noć prigrlila je svjetlucave zvijezde i sudbine koje su obilazile uspavane duše i ispisivale nevidljive stranice njihova života. Umorni moji kapci prekriše mi krupne, crne, oči i tonula sam u duboki san, mimo svoje volje obilazeći nepoznate predjele. Odjednom zakoračih na pokošenu livadu, golim tabanima dodirivala sam ispucalu zemlju, trčala s’ kraja na kraj dugačke poljane, a miris pokošene trave širio se mojim lepršavim bićem. Malo dalje vidjeh babu kako udara brklju, a ostali su skupljali suhu travu i donosili blizu njega. Dok su mi krupne kapi znoja prekrivale rumene obraze, skrivečki bih bacila oko na svoga oca i vidjela preplanulo njegovo lice, visok, naočit, košćate, njegove težačke ruke, baš onakav kao iz dragih priča moje majke. Kako je sunce sve bliže bilo zapadu, tako je i njiva postajala čista, a uhrpano sijeno ostavljalo je spokoj u našim dušama. Umorni svoj pogled raskrilih na sve strane i začuh babu kako govori:
-Djeco! Danas ste bili od velikog hajra! Idemo polahko kući i sigurno nas već čeka friška kahva u avliji. Malo ćemo se rashladiti i valja nam i konak namiriti! A noćas je uoči petka, i treba Boga dragog za zdravlje i nafaku moliti! – zatim su njegove riječi utihnule, stavio je dugačke, drvene vile na svoje umorno rame i krenuo lagahnim koracima ispred nas.
Moja mati čim nas je ugledala, malo izdalje, samo je nestala iz avlije, i dok smo umivali svoje zajapurene obraze, prali ruke i noge, ona je već nosila vrelu kahvu i ledeni himber u velikom staklenom bokalu. Brzo smo posjedali na drvenu klupu, a gutljaji crvenog himbera su rashlađivali našu uzavrelu utrobu.

Babo srknu vrelu kahvu, nakašlja se, sejrio je u mom pravcu i započe tihi eglen:

-‘Ćeri moja! Znam da si najbolji učenik, a čujem da letaju oko tebe, sa namjerom da te pridobiju u njihovu partiju!? Još si mala dijete, drago, da shvatiš ovaj današnji vakat, ali poslušaj babu svoga i nikad da si i pomislila blizu te partije. Sada si mala, a velika, i kada jednog dana odrasteš još bolje ćeš shvatiti ove moje upute. Kada odrasteš i zaviriš u moje godine, biće ti sve jasno, ‘ćeri moja! – i poslije ovih habera, moj otac spustio je glavu, ispio zadnji gutljaj, vrele kahve i otišao da namiriva konak.


Sejreći oca kako lagahnim, koracima odlazi i ja sam odmah ustala za njim, i neprimijetno se udaljavala od kuće, dok se sumrak spuštao na moju lijepu varoš. U tišini koju su remetile žabe iz obližnje „Rike“, hodala sam u pravcu svjetlaca koje sam nježno stavljala na dlan u nadi da mi osvijetle staze i oslikaju sudbine moje.

Pitala sam samu sebe:

-Što mi to babo želi kazati? Znam sigurno za moje dobro da me na nešto upozorava? Ja jedino znam da su mi u školi pričali o nekakvoj partiji; kako je dobra, kako tamo idu najbolji, da tamo naučiš svašta pametnog, kako odmah dobiješ posao, i da je ponos i čast biti u toj i takvoj partiji. Oni od tamo mi pričali o svim tim dobrotama, a moj babo mi rekao da ni za živu glavu ne smijem ni blizu tamo! Pa ko je onda u pravu? Znam sigurno, da je moj otac uvijek bio u pravu. Svi su ga poštovali, cijenili, ustajali ispred njega, a mi djeca više bili ponosni na svog babu nego na njihovu partiju. Džaba im sve te njihove dobrote, ja svom ocu ne bih izašla iz hatora za sav dunjaluk i sve njihove partije! Sve mi to tutnjalo u glavi, pritiskalo njedra dok sam hodala bez cilja sa ciljem, gledala ples zvijezda na nebu i odjednom sjetih se i svoje majke kako mi je davno pričala:


-Dijete, moje! Rat je bio! Onaj nekakav svjetski rat! Drugi po redu. Ljude su na pravdi Boga odvodili i ubijali. U to vrijeme ja sam se tek bila udala za tvoga oca, a njega su malo poslije pokupili i odveli. Mislili smo da su ga ubili. Nije ga bilo godinama. Kada je odlazio naš sin Zarif je bio u bešici. Hranila sam naše dijete, a od njega ni traga, ni habera.

Nakon dosta godina pomolio se u avliji, ugledao je odraslo dijete i pitao:
-Čiji je ovo momak? – dok mi je pričala majka ove boli i nepravde, teški uzdah se iskradao iz njenih, skrušenih njedara i nastavila je dalje:
-Bio je iscrpljen, i da nije bilo kože kosti bi mu se raspale. Kada smo ga izdaleka vidjeli, prvo ga nismo ni prepoznali. Na sve je ličio samo ne na onog deliju za kojeg sam se udala. Ubili su ga, a živ je bio!“


Ovakve misli mi tek sada razbistriše glavu… Zato mi babo večeras spomenu i Titinu partiju i onako istiha mi prekriči da ne smijem tamo ni za živu glavu. Osjetila sam kada mi je prenosio takvu zabranu, da je bio u nekom velikom strahu, jer od partije se strahovalo i nestajalo u mraku…
U takvim košmarima vratila sam se kući i smjestila u budžak sa željom da me niko ništa ne pita… Prelazila sam umornim pogledom po kuhinji i vidjela sam u polutami prigušene svjetlosti lampe sa duvara, majku kako nam pregleda odjeću da nije nešto poderano, sestre i braća su nešto raspravljali, a babo je uzimao abdest da klanja akšam. Zatvorila sam snene kapke, a u glavi mi je bio još veći košmar. Željela sam da dokučim sve te nepravde i najednom tišinu ljetne, mirisne noći otjera umilni glas moga oca, koji je učio Kur’an časni, a lice njegovo u neku posebnu blaženost je uranjalo. Nikada nisam ostajala ravnodušna, dok nam je babo provjetravao dušu Kur’anskim ajetima. Ali ovaj put je bila neka nedokučiva milina u njegovom glasu i njegovom preplanulom licu. Slušala sam i bila sam prosvjetljena, bila sam svugdje samo ne ovdje. Kao da sam i ja putovala ehom umilnih ajeta koje su izlazile iz duše moga oca i bila sam svjesna šta mi je činiti… Babin glas iz trena u tren postajao je sve lepršaviji, a njegovo blago kazivanje postalo je moj putokaz kroz vrijeme bez vremena. Na tim proputovanjima svojim, nikada nisam bila ni blizu te pogane partije, koja je mnogim nedužnim insanima došla glave…


Malo sam se pribrala i na samom kraju učenja sejrila sam kako babo čistim osjećajima svojim, zatvara požutjelu stranicu Božije knjige, malo jače se nakašljao, i trgnuo me iz dubokog sna kojeg i dan danas živim, a umilni babin glas i Kur’anski ajeti prate me i danas na proputovanju od istoka ka zapadu…

Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin

Odgovori