Dragi moji diljem svijeta….. jedan mali odlomak iz knjige, uvod sam napisala u bijesu i sjeti, u momentima kada sam ovoga ljeta susretala drage ljude i od njih se rastajati ponovno morala. U nastavku ćemo se prisjetiti mojih nezaboravnih komšija, mojih avanturica po avliji i bašti…….

“Ako se razočaraš u ljude, nemoj misliti da su svi isti, voli one dobre….uz inat, jer samo velika srca vole“!


Nemam ja tajni. Sva ljepota djetinjstva desila se u mom gradu, ne trošim je tako lako, to je bogatstvo moje, sve je to u mojoj sehari, gdje god hodila, ona je uz mene. Ma sve mi se nešto iz duše izvlači, niže se jedno za drugim, sve je to povezano, krene jedna misao…. eto i drugih, ma nešto niti rekla ne bih, osjećaji me ne slušaju, nižu se jedan za drugim. Je li ovo muka ili ljepota, to će jednom neko nekada i reći…. :).
Ponijela sam zagrljajem svoju Bosansku Dubicu, pisnuti niste smjeli, a gledali ste, goloruka sam bila…… hrabrosti treba, pa da, šta vi znadošte duša šta je, harali ste, tjerali nas k*o srne u bijegu, kukavice jedne? Šta, istina to sad nije? Nosili su vas vjetrovi zli, dobro od zla odvajali niste, živote ste topili kao led u čaši, svoju životnu igračku navili ste u pogrešnom smjeru, vaše neznanje granice imalo nije. Svi ćete vi zli u bezdan pasti….. A ja pored pobjede i snage tolike, na kraju…….na kraju, spavaću sretno, spokojno, u cvijeću rajskom, gdje sve miriše, pod nebom plavim, gdje oluje nema, gdje izobilja svakakvog ima, gdje želje ispunjavaju se same, hladovati pored rijeke svoje, sa vjenčićem sirotica oko glave, ah taj sladoled Rasimin i njega biti će, Siju pitati koliko je sati, ne moram…. ovdje je sve beskonačno!! Ma ponijela sam čaršiju svoju, uživati u njoj nećete „vi“, nemate pravo na to, ni Bog vam to ne da, od vas samo je nebo sigurno ….. sikter!! Vama ostade ona nama nepoznata, sva crnilom obavijena, tmurna, bijedna, nadasve jadna, ona koja zna koliko je ljudi u bijeli svijet odaslala. Svaki grad ima svoju istoriju, prošlost…. činjenice, na kojima se budućnost gradi, vi to više nemate ništa. Prodali ste svu našu prošlost, tako jeftino i od tog sad koristi nemate. Mnogi od nas naučiše da vi niste oni kojima smo vjerovali i kojima više nećemo vjerovati. Sve smo mi odnijeli sa sobom, kulturu života koja se ne uči na ulici, onamo ili tamo, ona je u kućama našim naučena, ne sjedite više u avlijama našim, ne idete nam na dženaze, svadbe, u sevdalinkama ne uživate, bez njih meraka nema, ne dolazite nam niti na Bajrame, nemate kome….. ne jedete sarme naše u vinovoj lozi, pirjane dubičke, sogan dolme, buredžike, trahanu niti zapečene patlidžane sa kajmakom slatkim, a niti orah baklavu, onu sa grizom, ružice, hošef, Bogami ni pekmezaču, a Bogami ni revaniju, bilo suhu ili zalivenu…. Bogami dragog ništa višeeee. U našim baštama i dalje voće zri, cvjetnjacima još uvijek ruže cvjetaju, ne gledate ih, sramota vas, pognete glavu i prođete, jer budućnost bez nas nemate…. Ljudi su ti koji čine dušu, ljepotu, raznolikost i miris jednoga grada, mi smo daleko, razmišljajte, dabogda uvijek otvorenih očiju spavali…….


Ma odoh ja sada malo kroz tarabe proviriti u avliju Rejhanovu, da se odljutim!
Tarabe su bile široke, razmak mali, kod žute šljive koju svi zovemo „drickulja“ i koja je svojim stablom tarabe i pritiskala, mogla sam baš fino pogledom jednim avliju čitavu vidjeti, mojim dječijim okom vidim detalje koji interesuju me. A kuća bosanska stara, na četiri vode, na jedan boj, vidim ulaza dva, lijevo vodio gore, desno prizemlje…. sjećam se detalja, ganjak prekriven ponjavama bijelim kao snijeg, u čošku stalaža sa papirnatim cik cak ukrasima, desno soba sa šporetom gdje su Devleta i Rejhan provodili život svoj, još soba jedna na kojoj sam zimus razbila prozor, sa ledenicom dugačkom k*o podbočanj. Kad ulazite malo se tonja čuje, karakteristično za sve kuće tog vremena, ali takvu čistotu nije imao svatko, Devleta moja draga, moja komšinica, Orahovka….. visoka, lijepa, obrazima buckastim i rumenim kao breskva, ispod lijepo složene šamije na kojoj su treperile svilene kerice, virila joj kosa, tamno smeđa. Kada je skine, jedna pletenica se mogla uporediti sa „rukom“ cijelom, kako se prepričavalo i poredilo u vremenu tom. Oči kao nebom obojene, plave i kose…. nos pravilan, skoro minijaturan za toliku amazonku, menđuše „arapuše“, klatile se i uši skoro obreušile, zapamtih zube bijele, rastavljene….. bijahu to sretni ljudi, pripovjedaše tako. Nosila je dimije, stajale su joj i te kako, radi te visine, kragne na bluzama uvijek obrubljene sa paspulom ili čipkom. Volim pomisao na Devletu moju, zaboravu ja je ne dam. A gornji boj te kuće komšijske, basamake strme, nekakve visoke, prekrivene ponjavama isto, opet ganjak i sobe dvije, sve namješteno čisto bosanski, čilimima, sečijama prekrivenim sa jastucima, jambezima….. draperije na prozoru, a sve izvezeno „punim“ vezom i rukama moje komšinice, nezaboravnog lika iz djetinjstva mog, onog pozitivnog i dragog. Bacih pogled na stolicu, na novinama suši Devleta koprivu, za krv dobra, „zima je dugačka, reče ona. Izađoh iz kuće, bunar sa betonskim koritom, čistim velikim….veš tu prala, kada ga prostre, ta bjelina oči zastidi. I vranci su se tu vodom napajali, lijevo štala, u tom vremenu mogla se porediti sa kućom nečijom, kad uđete osjeti se miris sjena, onaj miris čisti, koka viri iz jasala, pitala i nije, dremucka na jajima, lijepo joj, kada su konji povezani, do nje i ne mogu. Jednom sam se na štalu i popela, Devletu sam slušala, otišla da vidim je li se maca omacila, nema je par dana, pa brinuli svi. Pored štale uski prolaz do bašte, na džubru najbolje masirače rasle. Ako su se lozale po našoj ogradi, plodovi su bili okrenuti na našoj strani, bježale na sunčanu stranu, do nas…masirača svaka dobijala je od mene duborez, noktom….. koji je prolazio kao kroz pekmez, ma svi smo to u djetinjstvu radili. Nije bilo to sve, kada mama nije gledala, pucala sam pupove od sabahhajrula i mendžušice. Neko bih rekao „dječija posla“, a znala me malo i koriti… i dugo ne vidi da procvjetaju… prsti moji uvijek rade. Uz ogradu sijala je Devleta i mahune, a takvih više nema, zelene široke za dva prsta, dok su žute imale ljubičaste i roskaste poteze, mesnate i dugačke. Ponekad sam iz radoznalosti, da ne vidi niko, znala ubrati mahunu, „prebijem“ je i ta mesnata sredina me upršće po licu…… Jedne jeseni landrala sam po bašti, bacila sam pogled na džubre, ma virilo je nešto, odletim do mame i pitam je to, ona meni „…ama šta pričaš curska glavo“?

Učutkala me, znala je za to, ali sam bila i suviše mala da bih to shvatila. Povezala sam to tek kasnije. A paprike, velike kao dlan, one žute, kada ih Devleta u šparetu peče, čitava avlija miriši, vrata se morala otvarati da se avlija izrači, ah mi cure tako naglabale…. a paradajiz, da udariš s njim glavu nečiju, podig*o se ne bih. Iz radoznalosti, pokušam ja ponekad nešto kokano i „uzeti“, dječija radoznalost, a sve sam to u bašti našoj imala. Guram nazor ruku kroz tarabe, guram dok mi ne počnu ostajati pare na koži, stanem tada, ali ne mogu natrag, one pare još više podebljam, boli to. Dokučim ponekad bamiju, a ona me još i ujede. Sve je to sjeme iz Orahove bilo, poznate po žitu i baštama bogatim, ljudima vrijednim. A s njim, s njim se nije bilo šaliti, visok, plav, jedna noga mu kraća bila, nosio je cipelu „na sprat“ i opet je malo hramljao. Autoritet je stekao strahovladom, kad odlazi ili dolazi, glavna avlijska vrata morala su biti unaprijed otvorena, Devleta moja dežurna bila je, a on kao „Tito“ sjedio na fijakeru sa kandžijom u ruci…. to je Bogami „težak“ posao bio. Konje uvijek prvoklasne imao, s tim su se fijakeristi i natjecali, fijakerom također, čak i dekama kojima su se putnici zimi pokrivali na velikim saonama koje su mijenjale fijaker. Iskreno, dok sam bila baš mala znala sam radi njega plakati, volio je konje tući, znala sam viriti kroz tarabe i jecati, voljela sam životinje sve, lako je bespomoćne huliti…. klela sam ga i molila Boga da ga bar jedan od tih konja, zadnjim nogama „sredi“. Mama me uvijek tješila i korila što virim tada, ali pogled sam uporno i krišom je išao baš gdje trebao nije. Fijaker crno ofarban, deke uredno složene, presvučen crnom kožom, zaštita zimi na zadnjem sjedištu navučena, šest sedam mjesta, a djeca u krilu sjedila. Pored Rejhana još jedno mjesto, tad fijaker pun je, konjima to teško bilo nije, jaki, snažni….. dobro uhranjeni. Poslije dugo vremena, kada je prestao fijakerista biti, sva ta srdžba, huja i strogost je nestala, tad sam ga malo i zavoljela, možda je to sve sa razlogom i bilo. Moje komšije drage, Devleta i Rejhan Ćehajić….. ( nastavak slijedi u knjizi ).

PS. “Dubički fijakeri i fijakeristi” naš Zijad Bećirević, opisao je u svojoj knjizi Historija Bosanske Dubice i moja kratka priča je, skromni prilog ovoj fantastičnoj knjizi ❤️.

Odgovori