PROSTOR OSTVARENJA

Po tankom ledu hodaš.
Pod otvorenim krovom bode te usud.

Ispod tebe majka rađa i guta.
Iznad tebe samo krila hodaju.

A ti bi da jedeš zlatno voće.
Zar te ni kralj Mida nije naučio paradoksu?
A ti bi s olovnim tegom da mašeš po beskraju.
Imaš li pravo tek tako na bisernu tajnu visine?

Htio si da budeš brži od istorije,
Da odobrovoljiš svijetlu budućnost…
Da zadržiš trijumf samo sjajne sadašnjosti.
Tražio si sebe u tuđoj šaci, a tamo bio samo vrabac.
Mislio si da te svemogućnost određuje.

Ostavi se tuđih koža!
Svakom je i u svojoj pakleno tijesno
I pusti boga da osmisli gušt u toku apsurda!

Tvoj dom je uspravnog dostojanstven
Ti si kao drvo
U istom onom sendviču
U istom onom
Između
Gdje nisi ni korijen iz kojeg putuješ
Ni krošnja koja dotiče raj
Već jedno i drugo u alhemijskoj ravnoteži.
Ne zahtjevaj sebe izvan sebe … Sam si kraljevstvo svoje.
Puls tancuje u briljantnom sjećanju srca na pradomovinu duha.
Mudrosti meta na kraju je svih putanja.

Dok tabanaš po
Antinomijama znoja i trijumfa duše
I
Hraniš se pejzažima snova nedohvatno nadređenih
Ono što sasvim ti pristaje zlatni je omjer polariteta

Zato…
Postani smiješak pod nevidljivim poklopcem preteškog neba!
I kap mudrosti u ludilu tragikomične doline…

I voli svoju nezamjenjivu veličanstvenu sredinu
Između Sjemena
I Beskonačnosti.

S. T.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.