GENOCID, pričajte djeci o tom, učite ih šta je ZLO 💔. Posvećeno mojoj Bosni i njenim ljudima.

Fašisti, ne krunite mi bisernu Bosnu i sunčanu Hercegovinu, volim ih dugo i jako!!

Hoću da pitam bolan

I kako vrijeme teče kao u pješčanom satu i na oko nam se čini da je to tanano i polako i kada se oni sitni pjeskoviti kamenčići veličine griza guraju da prođu kroz tanki ogrljak i sve poprimi miris prošlosti, bili to životi, davni vremešni likovi, događaji, najljepše djetinjstvo zatočeno u duši, hoću da TE pitam bolan…… zašto? I ta pusta želja da ću ostariti s njim, a nisam….. daje mi pravo na to.
A prvo ću ti reći da ja svašta mogu i usprkos tebi koji misliš da je to opasan luksuz i avantura. Šetam ja ulicama svoga grada u vremenu nekom. Susrećem meni poznate ljude, drage ozarenih i sretnih lica. Niko se plaho i ne žuri, a i što bi? Život teče lagano, udišući ljepotu bosanskog duha, mahala, običaja i zemana. I ništa nam daleko nije. Mala je to čaršija, svi smo tu jedni uz druge, mala jeste ali velikog srca i dobrih duša. Čuje se i pjesma davnog doba, nako merakli tiho gdje harmonika daje čar i puca po poslijepodnevnoj tišini. Tamo iz neke avlije, ispod debele hladovine vinove loze, one meraklije zasjele i da nema SEVDALINKE mnogo čega bi izgubilo smisao i čar. Ona se ne pjeva glasno, nego tiho da se glas jedva provlači kroz glasne žice i stenje, pa ko da se davi bolan. Ma načuliti uši moraš sve dok ne razveze i pukne u nebesa i onda tu ljepotu uhvatiš uhom, zažmiriš, ploviš i letiš na ćilimu bosanskom, onom čarobnom pa ravno do Mostara i lijepe Emine. A ko nama to oteti može bolan. Pa niko…..
A i da ne gledam znam da se u našim voćnjacima i dalje behar truni, da pčele i leptiri vrijedno rade kao da smo tu. Voće zri, ali prezrije i otpada i slaže se jedno na drugo. Cvjetnjacima još uvijek zambak, albaberi i ruže cvjetaju. Ne gledate ih, sramota vas jer im je boja sad čak i ljepša. Pognutih glava ko suncokreti prođete. A zimi sve utihne kad bijeli pokrivač obavije moj grad. Napadale pahulje na istom mjestu stoje, vape za djecom, vriskom, nema ih ko otpuhati, omesti ili odgurati. Store jesu na prozorima, ali stopa na stazama do vrata kuće nema. I pogledate li krovove tek će vam oni reći da tu ljudi više nema jer dimnjaci šute i iz njih ne kulja i ne poigrava se sivobjeličasti lijeni dim.
Ma vi „INI“ niste vidjeli proljeće u mom gradu kad Una upije ljepote sunca i oblaka plavih i onu smaragdnu boju i još uvijek mrzla i hladna čeka ljeto i život kad joj djeca, ne daju mira. Skačemo, plivamo i ronimo i onim velikim šlaufovima plovimo od Čaire do Crnca ko brodovi puni bisera vrištimo i govorimo kako se to život i djetinjstvo živi. Evo me na keju pored Une. Pojavi mi se i most, simbol života. Mostovi spajaju ljude i događaje, oni su svjedoci vremena. Nikada ih nemojte rušiti, možda ćete se poželjeti jednog dana i vratiti. Naš most je istkao mnoge čaršijske legende, ljubavne priče, susrete na adi, korzu na sportskom ili u kinu.
Lipe svojim cvijetom dave, pa nekad i kažemo „pih“ ili stanemo pa duboko plućima udišemo. A taj opijum stigne do pluća pa ih širi pa haman i poletiti možemo. Pjevuši se ona pjesma Dugmetova „Lipe cvatu, sve je isto ko i lani……“, a strese se ja…. pa tako više nije.
Znaš li ti bolan da se sreća i tuga iskazuje kroz ljude koji čine najvrednije blago ovozemaljskog života. Oni su ti koji čine ljepotu bosanskog razolikog veza, trebalo bi da se međusobno uvažavaju i prepliću….
A ne obilaziš ti više nas. Zadnji put to bijaše u letu i nikoga od nas ne izostavi. A mi odnesošmo sve sa sobom, kulturu života koja se ne uči u školama i na ulici, ona je u našim kućama naučena. Ne sjedite više u avlijama našim, ne idete nam na dženaze, svadbe, niti Bajrame. Ne jedete naše sarme od vinove loze, pirjane, sogan dolme, buredžike, trahanu, niti zapečene patlidžane sa kajmakom slatkim, a niti orah baklavu, onu s grizom, ružice, hošaf. Boga mi ni pekmezaču, a Boga mi ni rehvaniju, bilo suhu ili onu sočnu. Boga mi dragog ništa više od toga i nećete jer ste nas tjerali ko srne u bijegu, nosili su vas vjetrovi zla, živote ste nam topili ko led u čaši. Mržnja i crni veo granica imao nije.
E zato te sad pitam, ZLO jedno.
Što si bolan tako nemoralan i oholo živiš, šta je to u tebi? Gledaju te oči drugog svijeta, gleda ONAJ Savršeni, Sveznajući i Svemoćni. On je Jedini, On sve zna i na ono pomišljeno, ON ima moć. Naše je da mu budemo vjerni, odani, skrušeni….. ne čini bolan nikom zlo, pusti ljude da žive, da stvaraju i da budu sretni. Njegov život nije u tvojim rukama.
I zato te ja pitam zloćo, prosijače sa zastavom bijelom…zašto?
A ti mi odgovor dade.
„Nije do mene, do ljudi je. U ljudima je zlo.“
A ja na to rekoh……
„ČOVJEK JE ONO ŠTO ČINI“

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.