ZIMA U MENI

Otvaram prozor
tjeram praznine,
ruke okovane srebrom zime
topline im nikad falilo nije.

Po bijelim krovovima
spušta se tama,
sjene miruju
na ulicama starog grada mog.

Sad ne čujem zvuke
koraka lakih,
tihih, svilenih…
što negdje žure…

Nedostaju mi livade i šume,
planinski proplanci,
cvijetovi, žbunje…
i moja sjena u njima.

Mirim se sobom…
svojim tišinama,
svojim tugama,
borama, kilogramima.

Nečujno klize sjećanja moja
u ove zimske dane sjetne,
prebirem drage uspomene
u mojim mislima sačuvane…

Autor Džehva Havić

Odgovori