BUĐENJE

Po ustaljenoj praksi borio sam se za san. Olovne misli okupirale su sve sektore sivih neurita i činilo se da ću zaspati prije nego li se nastavi drugovanje sa nesanicom.
Ipak, dok mi je glava polako padala na vlastito rame, prenu me vjetar iz drijemeža.

A… Vjetar je tu noć čudno pjevao. U nekom neskladu… Raskoraku melodije i ritma… Djelovalo je da se unutar pluća bori za prijeko potrebni kiseonik… Ličeći na teško bolesnog ,u jedan tren bi puštao dubok izdisaj, a drugog trena bi, kao da suho kašlje iznenada prekidao započet tempo…

U toj prilično stranoj muzici progovarali su nagomilana razočaranja i nezadrživa ljutnja… Bio je to spoj ravnodušnosti i upada žestine… Ako bi postojao čovjek obesnaženog hoda, oronuo, a opet spreman da ispadima vike provodi osvetu, takav bi čovjek bio slika i prilika ovog vjetra. Negdje u dubini glasnih žica izgleda da je postojao rat…Rat za slobodu daha.

NIkada prije ovaj ponoćni nevidljivi muzičar nije se tako jasno ispovijedao svima onima koji nisu utonuli u san…. A budnih da bi saslušali bilo je malo.

Šta slušati i šta čuti u neeavnopravnoj borbi između sunca smisla u koji vjeruješ i praznine koja šapuće u pećini duše?
Znaš da znam. Iskusio sam oštricu mača boli. Nauči da u boli budeš dostojanstven!
Da ne živiš kao pacov. Tek onako. Za mrvu lažne slobode.

Roletne na prozorima tvojih očiju nisu jače od vida uma, vatre srca i bistrine duše radi kojih se budiš.I svako buđenje nosi sa sobom dva svjetla. Ono što ga na lice spušta novi dan i ono čudesno, a katkad duboko potisnuto, varljivo, iza brda razočarenja nevidljivo sunce tebe. Jer nisi ni mali miš satjeran u rupu. Ni štakor kakvih ima napretek.

Sam čin tvog postojanja, makar bio i
U najtežoj muci/mukama, otkriva skriveno sunce vjerovanja, nadanja i ljubavi. Svijest o njima svijest je o cjelini. O povezanosti svega stvorenog. U neodvojivost sa tvorcem, sa kosmosom, prirodom. Svaki poraz nastojanja da voliš univerzalnom ljubavlju samo je cilj zavjere tamnih narcisa…Pokušaj da odmetnuta bića kao puki dio prevladaju jedno svih nas u ljubavi.

Ali ti nisi pacov i znaš da hod koraka uspravan je kao toranj najjače vjere. One što je poznaje samo oko duha. Stamenog. Od neba do tvoga srca.Neuništivog upravo zato što je sveti…Što te odozgo posadio s nekom svrhom na zemlju u kojoj dobijaš misiju da procvjetaš.

Raspoznao si odavno ujdurme moćnih, prodanih i glupih. Raskrinkao podvalu u kosturu izopačenog svijeta. I jako dobro znaš da si i od izgubljenih bitaka znao dospjeti do pobjede. Ne ratujući. Ne mrzeći.Ne slaveći nečsstiv pir.

I nisi pacov što životari tek onako.
U svojim borbama više si živ, nego ikakvo puko preživkjavanje ućutalih, pobjeglih i svih onih koji su izdali i sebe i dobro uzvišenog postojanka. Koliko su ti stopala poderana od tvrdog puta, toliko he u njima oživjela volja za besnrtnim maršem. Što ti je dublji bio krik, jači je bio glas onostrane savjesti.

Biti zdravo nadnormalan u ozakonjenim nenormalnostima… I s teretom bola u duši, a osmijehom na srcu….
E tako biti živ nije lako…
Ali postoji jaka vjera da svekoliki boj nije uzalud. Da smisao djeluje. Da čuči negdje u uzvišenoj zvijezdi koja sija, nevidljiva, kroz prozor zimskog maglovitog neba, ali puna duha neposustalih nas. Daleka, ali vidljiva na najtamnijem nebu i duši najvrelijih noći.

S. T.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.