#kota625 #hasinvrh #februarskaofanziva

I krenuo je dobro poznatom stazom …

Utabana mnogobrojnim koracima suboraca,svaka stopa bi mogla ispričati bezbroj priča, strahova,nadanja,želja..
…kao da je jučer bilo kako su zauzeli ovu kotu sa koje su četnici nemilosrdno već dvije godine sijali smrt…. …mjesecima su tu,pomakli su neprijateljsku liniju tako da je predgrađe van dometa metaka….skupo je plaćena ta akcija,Kemura,Adis,Mirsad i Fatin su šehidili taj dan….
Ova smjena je bila drugačija od svih dosadašnjih,jučer je njegova ekipa preuzela smjenu od linijaša…samim tim je znao da se nešto sprema.
Rano jutros zovu sa IKM-a da se spusti dole na razgovor,cijelim putem je razmišljao o čemu se radi…
Lagahno zimsko jutro,na momente vrati sjećanje na dane bezbrižne dječije i mladalačke igre na istim ovim proplancima.
Vrijeme kada je sve bilo tako jednostavno,eno tamo pod krošnjom onog velikog hrasta prvi put je izjavio ljubav…kao da sada gleda njene nemirne oči koje nisu mogle sakriti radost…rumene obraze koji su govorili da i ona tako misli….
Sjeverac je lagahno njihao grane stare jele i nekim zlokobnim fijukanjem najavljivao nešto…
Već je daleko odlutao mislima pokušavajući dozvati još koji sretni momenat sa svojom Almom ali miris kahve ga vrati nazad…
U podnožju je ugledao staru kućicu,nije se ni razdanilo dobro, njemu to nije predstavljalo problem jer je djetinjstvo proveo na ovim obroncima brda…
Svjetlost lampe se stidljivo provlačila kroz uske proreze na trošnom prozoru. Poigravala se likom stražara kao da se plašila njegove pojave i brkova koji su izranjali iz nespretno navučene SMB potkape te nečujno nestajala u šumarku…
Prepoznao je Safeta…dobrica iz mahale..
Nije bio sposoban za nošenje puške ali niko ga nije mogao spriječiti da bude stražar, nedostatak jedne ruke je nadomjestio tolikom dozom patriotizma da su ga svi iskreno voljeli…

– Selam alejkum Sajo…
– We Selam prijatelju,stigao dobro?
– Ma dobro,nego šta ima,šta se događa?
– De ti ‘nutra eto komandanta pa šnjim ti

Otresajući snijeg sa čizama polahko gurnu vrata…čarobno pucketanje vatre i miris svježe kahve ga odnese u majčinu kuhinjicu,zaigra mu srce od neke miline
Sanjarenje prekide oštar glas komandanta,gromada od čovjeka…više je podsjećao na pravog gorštaka nego na dijete grada,prisjetio se dana kada je prebjegao iz JNA, koliko je samo značilo što je s njima,Bože….

– Pa što te nema bolan ne bio,znaš kad sam zvao da se javiš….?
– Halalite mi k-dante ,taman je vakat za sabah bio pa reko priče je to nego sve
– Ma dobro,šalim se…neka te..nego vidi ti bi trebao nazad kući…..
Neka zebnja mu obuze tijelo…osjećaj gorčine zapara grlo….
– Zašto,šta se desilo ???
Nemir ispuni njegovo biće….
– Tvoj babo,nije dobro,želi te vidjeti..idi odmah,imaš zamjenu…
– Hvala Vam,vratiću se ja InshAllah odmah čim ga obiđem…hvala Vam

Krenuo je van a u glavi mu hiljadu pitanja…
Na avliji se sudari sa Keminim…

– Hej ahbabu, Selam, došao te zamijeniti a ti pohiti kući, Mustafa ti nije dobro…

Put do kuće mu se činio kao vječnost,kao da prvi put silazi njivom Šehića…utihnuo i potočić podno šumarka kao da se stidi samog sebe..
Preskočio je ogradu i kroz šljivik dođe do kuće, lagahno pokuca ne znajući šta ga čeka…
Vrata mu otvori strina Rabija,mila ženica sa besprijekorno povijenom šamijom,s jednim njenim krajem je brisala suze sa lica…
U već poodmakloj dobi, život je nije štedio,kader je bio da nema potomstva a bez muža je od početka rata… nestao je u jednoj od prvih akcija…
Rukom je pokazala na babinu sobu i opet briznu u plač …
Ušao je tiho u sobu babe Mustafe, nosnice mu zagolica neodoljivi miris dunja koje je majka svake jeseni spremala u stari kredenac…sa rahmetli Sabahudinom,mlađim bratom , često su obilazili majčino skrovište…
Babo je ležao na svojoj staroj sećiji,majka mu je dodala još jedan jastuk da se malo pridigne…
Pendžer iznad njegove glave je bio ukrašen kao i uvijek,majčine vrijedne ruke su udahnule toplinu u svaki kutak kuće….a tek kad se Alma doseli eeee..

– Bujrum sine,otkud tebe…!?
Umornim i drhtavim glasom reče babo vidno iznenađen njegovom pojavom….
– Ma morao nešto do komande babo
Nije ga htio zamarati zbrkom koja je prethodila svemu…
– Kako si babo, jel’ti bolje rana ?

Mislio je na ranu koju je babo zadobio od četničke granate prije nekoliko mjeseci,tog dana babo je izišao iz kuće i svojom uobičajenom rutinom započeo obilazak mahale….
Malo do kone Šahe ,probudi njenog vječito umornog muža da piju kavu,nastavi do nekadašnje zadruge koja im je bila nezaobilazna u životu pa tamo do kasarne da vidi ima li šta novo.
Ne sluteći šta će se desiti malo se duže zadržao u razgovoru sa vojnicima i tad je u dvorište kasarne pala tenkovska granata,babo i par momaka su ranjeni a Hidajet Ibragin je poginuo….
Babino ranjavanje je usložnilo ionako tešku situaciju u vezi zdravlja….
Dijabetes,astma, problemi sa srcem…

– Ma dobro je babo sine,dobro…kud mene ne ubi onaj dan da Hidajet poživi,kakvo nam dijete ubiše….ko naš Sabahudin,sjećaš li ih se sine ….

On proguta knedlu koja ga je gušila….
Brata Sabahudina su ubili na prevoju ponad sela,ljubimac cijele mahale.
Svojom vedrinom i nenadmašnim humorom je jednostavno bio omiljen među svima,djevojke su žudile za njegovim društvom a stariji željeli upiti malo te njegove pozitivne energije…
On se osjećao krivim za njegovu smrt,nije imao ni 18 godina ,trebao ga je spriječiti mada zna da bi to bila nemoguća misija….
Takvu želju za otporom agresoru nije nikada vidio,u kasnijim razgovorima sa najboljim prijateljem efendijom je shvatio i donekle se pomirio s tim ,ne sasvim ali onoliko koliko je dovoljno da bi mogao nastaviti živjeti….

-Sjećam se babo,sjećam se…tješi me da je Gospodar tako odredio…
– Ne možemo protiv kadera babo moj..

Babo je naslonio glavu i smirio se…
Usnama mu je šetala dova koju je ponavljao svakog dana,dova koja mu je bila jedina utjeha….
Polahko je izišao iz sobe,mater je sjedila pored šporeta te rukom okretala krompir u kutiji…pogleda ga svojim toplim očima i nasmiješi se….
Strina Rabija ustade pružajući zavežljaj.

– Evo nek se nađe, imaš i malo sira te komad pogače,znaš kako mater to lijepo spremi….
– Hvala strina,pripazite ga malo,biće on dobro…

Poljubio je strinu,mater jako zagrlio i uz Selam krenuo van…
Na avliji ga dočeka njegova Alma,sva usplahirena i u strahu da se nešto loše desilo….

– Šta se desilo da si došao,pa jučer sam te ispratila,kako je Mustafa ?
– Dobro je ,mala neka kriza,mater se uplašila pa poslala Keminog po mene.
– Ne brini,odoh ja nazad gore….
– Hajde ti kući i spremaj to ruho brzo ću ja po tebe,kroz šalu je stalno zadirkivao….

Poljubio je njene crne uvojke, jedva ju je pustio iz zagrljaja….
Pratila ga je pogledom dok nije zamakao u šumarak….
Grabio je uzbrdo,imao je osjećaj da je pogriješio što je napustio liniju…
Nemir u duši su pojačavale potmule detonacije,kako je prilazio bliže začuo je i rafalne pucnje…više njih…na lijevoj i desnoj strani, nešto se dešavalo…a Kemin je gore….
Potrčao je,znao je da nešto ne valja…
Pred samu liniju ugleda sanitetlije,ispod krošnje stare bukve zakljonjeni previjaju nekoga,neko je već ranjen….
Stigao je do njih i odmah prepozna pušku i jaknu koja je pripadala bratu po oružju,Keminom…..
Sanitetlija Gizda mu je strgao jaknu s ramena,rana je obilno krvarila….
Osjetio je ogromnu dozu krivice zbog ranjavanja,mislio je da je to trebao biti on….
Nemirne oči Keminog izroniše iz cijele zbrke,nasmijao se čim ga je ugledao…

– E moj ahbabu,ti mene opet zaduži….
-Kako Kemin brate moj,kako….
– Pa odoh ja na bolovanje ima da odmaram makar 3 mjeseca odgovori uz grimasu na licu jer mu je Gizda zatezao zavoje a onda se nasmija….
– Nego,pazi ti liniju sada,ja odoh i pamet u glavu…..

Gledao je za njima dugo dok nisu zamakli za obrise Zečice…..
Naslonio je pušku na grudobran i zagledao se u daljinu kao da će pogledom dobaciti do slobode….
U mislima je lutao od očevog praga sve do mezara brata Sabahudina,još uvijek je osjećao gorčinu i krivnju koja ga nije puštala na miru….
Razdanilo se….. jutarnju maglu je gutalo nebo ružičaste boje …kao da je i nebo slutilo nešto…dohvatio je zavežljaj strine Rabije….otvorivši ga cijelom tranšejom zamirisa pogača i pečeni krompir….za tren ga vrati u djetinjstvo…
Zvižduk metka ga vrati u stvarnost..
Primjetio je kretanje s neprijateljske strane,čudno mu je bilo da kreću po ovakvom danu,već se sve vidi…
Potmula tutnjava je sve bliže, neki čudan je osjećaj strujao njegovim bićem…za par trenutaka sve je bilo jasno…krenuli su na čelo sa tenkom,sa desne strane se pojavi PRAG-a i započe nekontroliranu pucnjavu…. doslovno je orala prostor ispred sebe…svoj smrtni ples je započela i artiljerija…
Brojao je plotune i razmake među njima…znao je i za tešku situaciju na Vršku od jučer….
Neki mir ga je pronašao,nije ga tražio niti mu se nadao ali bio je tu kao stari drugar,kao prijeko potreban oslonac…

Zalegao je na grudobran,privukao kutiju sa municijom,glavu spustio na pušku i dao obećanje Gospodaru pa sebi….neće zločinci proći,zbog rahmetli Sabahudina, zbog babe Mustafe,zbog Keminog i Hidajeta,zbog majke i strine Rabije…. domovine…………..
…..zbog moje lijepe Alme….
Kota 625 neće nikad pasti……
I ponavljao je i ponavljao……
“EŠHEDU EN LA ILAHE ILALLAH
VE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN ‘ABDUHU VE RESULUHU “

Odgovori