TETAK
(Esej posvećen Đuri Utješanoviću, jednom od velikana hrvatskog glumišta)



Živjeti na kruhu i vodi! Zar to ne zvuči skromno, isposnički, asketski? Zar to ne podsjeća na gladne i sušne godine i tko zna koji vijek i koji dio svijeta? Da, zvuči skromno, isposnički i asketski. I podsjeća na gladne i sušne godine, na tko zna koji vijek i koji dio svijeta. No, bilo je to vrijeme na pragu 21. stoljeća, vrijeme bez suše i na ovim prostorima. Na prostorima blagih uzvisina, plodnih ravnica i tko zna koliko izvora pitke vode. Na prostorima sunčano-oblačne uravnoteženosti i gdje se još uvijek redovito izmjenjuju godišnja doba. U zemlji, koja se može pohvaliti najljepšim i najčišćim morem na svijetu…
A osim uživanja u jelu i piću, tko zna čega se još odricao čovjek koji je svako jutro u mjesnoj pekarni kupovao sedamnaest kila kruha. Vjerojatno mnogo čega, što će reći i podatak da je u to vrijeme bauljao po gradu poput skitnice i beskućnika. Nerijetko je izgledalo i kao da priča sam sa sobom ili kao da je pobjegao iz umobolnice.
Bio je, naime, bez posla, a samim tim i bez novčanih primanja. A i tko bi u to vrijeme, vrijeme rata, mario za ono čime se bavio i što je najbolje znao raditi? No, bilo primanja ili ne, valjalo je tom čovjeku uz njegovu tročlanu obitelj zbrinuti i sedamnaest prognanika. U kući je bilo dvadeset gladnih usta, dvadeset osoba koje su, osim što su trebale jesti, morale i piti. Imati vodu za pranje, grijanje. Stoga, ako u kući nije nedostajalo kruha i ako su bile plaćene režije, nitko sretniji od njega.
– To je najvažnije, mili moji! Kruh i voda, a drugo što bude – govorio je svojim ukućanima i s jutra i s večeri. Divio se samom sebi što je mogao i toliko. Glumio sretnika, zbijao šale!
Ali, nije njemu u to vrijeme, uz obitelj, bilo samo sedamnaest prognanika na skrbi. Da jest, bila bi to pjesma. Naime, imao je on na tom svom popisu zbrinjavanja još i četvero djece. Među njima i jednu bebu od osam mjeseci. Bili su to mali Dubrovčani, stradali prilikom razaranja njihova Grada. Grada, koji stoljećima blista na Jugu hrvatske obale koju krasi i niska od tisuću otoka. Grada, čije se ime piše s velikim G, a izgovara polako i s poštovanjem. Grada, koji je napola grad a napola spomenik. Grandiozni muzej! Ali muzej u kojem se igraju djeca, u kojem se zaljubljuje, živi, raduje, umire, tuguje. Grada, koji je spomenik ljudskog duha!
Ako se pitate zbog čega je taj čovjek, zvan Tetak, a pravim imenom Đuro, sve to činio, ili, od kuda mu umijeće, snaga i volja, neću vam uskratiti odgovor. A on je, ne biste vjerovali, toliko jednostavan i uobičajen za ove prostore da će na njega, nažalost, biti bolno odgovoriti.
Da, bolno, jer pripadajući i sama ovim prostorima i ovim vremenima, tako ni mojoj mladosti, ali i ovovremenosti, nije suđeno da ih se štedi pa da ne znam ili ne želim odgovoriti na njega. Uostalom, toga nisu bila pošteđena ni moja djeca, ni moji roditelji, niti roditelji mojih roditelja.
Uzalud nam sva ljepota i pamet ovozemaljska!

Ratovi, ratovi i samo ratovi! Naravno, postoji tu i podjela, pa tako nekako imamo sljedeću situaciju: podjela prema prostoru djelovanja i upotrebi ratnih sredstava i oružja (totalni, ograničeni i lokalni rat); pa prema karakteru (oslobodilački, obrambeni, građanski, imperijalistički, kolonijalni i vjerski rat); prema vrsti oružja (nuklearni i konvencionalni rat); prema pokretljivosti (manevarski i pozicijski rat); te drugi oblici ratova (hladni, psihološki, koalicijski, gerilski…). O, Bože, umorih se samo od podjela, pa o njihovu podrijetlu, bîti, karakteru, teoriji, pravu i dr. ne želim ni početi pisati. Trajalo bi to, a već mi se pred očima zamantalo.
U svakom slučaju, ne zaborave se strahote jednoga, a već se događa drugi rat. Suze i siromaštva! Ne utješi se i ne prestane plakati jedna generacija, a već isto čeka drugu. I nerijetko su mnoge sudbine iste ili slične. Danas čak i više, jer svijet se ponosi razvojem tehnologije, a da se razvoj čovjekove svijesti nije ni pomaknuo.
Tako će i Đurina sudbina biti takva da nije upamtio ni pogled majke, ni pogled oca. Ne sjeća se on toplih dodira niti jednog niti drugog. Toplih riječi, obiteljske sigurnosti, ponosa… Bio je i gladan i žedan, bez postelje, obuće i odjeće. Odrastao je uz neke tuđe i nepoznate ljude, živio na milosti sistema. Bio samo brojka!
Nije Đuro mogao uskladiti ni podatke vezane za godinu svoga rođenja, pa je izabrao, onako, neku od prilike. Onu koja je najviše odgovarala njegovom uzrastu i koju je bilo najlakše zapamtiti. Stoga će u njegovim biografskim podacima svoje mjesto naći baš okrugla brojka – 1940. Dok će, u tom svom životu, prihvatiti i činjenicu da će kosti njegove majke ležati u jednoj, očeve u drugoj, a njegove u trećoj državi.

Svejedno, Đuro je volio život! Radovao se svakom danu; ljubio svoja jutra i svoje večeri, ljeta i zime. Svojim je izrazitim i neskrivenim smislom za humor te vedrinom koju je širio oko sebe pokušavao, ali i uspijevao, ostaviti dojam najsretnijeg čovjeka na svijetu. Tako je govorio i da je bogat čovjek. Da, upravo je tako znao reći! Kako i ne bi, kada je još kao dječak naučio da je najbitnije imati zdravo tijelo, što za pojesti i krov nad glavom. A on je sve to imao! Pa i više od toga. Imao je obitelj, svoje dijete! A to je dijete imalo i majku i oca, obiteljsku toplinu; ono što je za njega oduvijek želio. Jest da je malo bio ljubomoran na sinovu ljepotu pa je često ponavljao kako je „pljunuti ćaća“. Nadjenuo mu je ime djeda Drage, a „Mali“ je i glede zanimanja na njega. Voli raditi baš ono što mu je radio i ćaća Đuro. Naslijedio je njegov dar za umjetnost, a ni dara za humor mu ne manjka.
Eto, čovjek je bio presretan. Ljubio je i živio ljubav u punom smislu te riječi, svjestan da bi surovost života bez ljubavi bila još surovija. Za njega ljubav nije bila izmišljotina kojom je resio svoj život, ili tek kemijski proces u mozgu, psihička prisila ili gluma. Bila mu je vrijednosni sustav, koji je njegov život, ali i živote ljudi oko njega činio kvalitetnijim. Ljubav je bila njegov ideal stvarnosti, kao što je stvarnost da čovjek ima srce i dušu. Razmišljao je o posljedicama svoga rada i nisu za njega postojali zakoni i uredbe, koji bi ga usmjeravali i obavezivali. Bio je svjestan njihove nesavršenosti i nedorečenosti pa je imao svoje, u kojima je bilo sve sadržano: dobrota, ljubav, pravednost, poštenje, zdravlje, briga i osjetljivost za druge. Zakoni su to koji i samoga izvršitelja uzimaju pod svoju zaštitu, a što ih više poštujemo i sami postajemo sretniji i bogatiji.
Poruka je to koja zrači i na koju valja usmjeriti pozornost.
Dakle, ljubav! Ona nam daje i odgovor na pitanje otkud tetku Đuri umijeće, snaga i volja za činiti dobro drugima, kada i sâm nije bio u dobru.
A da je bio umjetnik, tu nema dvojbe. Jer da nije, kako bi s tako malo uspijevao postići toliko puno. Čini se da ga sudbina, koja mu je odredila da bude „dijete siroče“, koje će stasati u odraslog čovjeka u domu za ratnu siročad, nije uništila već ojačala. Izbrusila njegova osjetila, dala im sjaj. Sjaj koji ne blijedi i koji traje. Sjaj koji zrači s mnogo pozitivne energije, koji nije prividan i koji nam je bio u blizini.

A sve je od ljubavi i počelo!
Jer, ne može biti drugačije nego da se, u prvoj polovici prošlog stoljeća, voljelo dvoje mladih. Dragica i Drago. Cura i dečko, ili nam ga momak i djevojka, koji su vjerojatno odrastali jedno drugom u blizini. Možda kao susjedi ili učenici iste škole. Zagledali se, zavoljeli i vjenčali. A kako se u to vrijeme i na tim prostorima živjelo više od poljoprivrede, možda se ljubav rodila i obavljajući razne poslove po njivama ili čuvajući blago. Možda na nekom sajmu, proslavi neke svetkovine, u nečijim svatovima. Ili pak na seoskom sijelu, dok je slaba vatra svjetlucala na ondašnjim ognjištima, a jednako slaba svjetlost u petrolejki osvjetljavala sobu. Možda je to bio slobodan odabir, ali ništa manje nije moguće i da su ih jedno drugom odabrali roditelji ili neki drugi članovi obitelji. Slušala sam od svoga djeda i takvih priča, a njegova dob i porijeklo sezali su upravo u to vrijeme i to mjesto.
Tko zna kako je to bilo s mlađahnom Dragicom i mlađahnim Dragom u to vrijeme i kako su jedno drugom izrekli prve riječi ljubavi, no očito je da su se voljeli, oženili i imali djecu, Đuru i njegovog mlađeg brata Dragana.
Ali, sreća dvoje mladih nije dugo potrajala. Sijevale su ratne munje po cijeloj Europi, a grmljavina naoružane sile bivala im sve bliža! Hitlerov je glas postajao sve prodorniji i jeziviji, a prohtjevi sve veći. Nažalost, ni saveznikâ mu nije nedostajalo, a ratne su trube na sve strane pozivale muško stanovništvo u vojne redove. Tako ni Đurin otac Drago, u najboljoj snazi i u najboljim godinama za vojnika, kao i milijuni drugih diljem Europe, nije imao izbora.
I kako nam je svima znano, iz ratova su se uvijek vraćali malobrojni i oni najsretniji. A „sretnicima“ se u tim prilikama zovu svi preživjeli. Svi s glavom na ramenu i srcem koje kuca. Osakaćena tijela ili duha, nije važno. No, vojnika Dragu nije dotaknuo ni djelić te sreće. Nije se kao zarobljenik mogao nadati razmjeni, niti uspjelom liječenju i rehabilitaciji od ranjavanja. Ili, primjerice, uspjelom oporavku od tifusa, vjernog ratnog saveznika… Tako se ni njegova mlada i lijepa Dragica neće naći među „sretnicama“ koje su raširenih ruku dočekivale svoje muževe, očeve, kćeri i sinove. Ona neće imati priliku ponosno i sa sjajem u očima djeci pokazivati oca ili stavljati mu u naručje dijete rođeno u njegovu odsustvu. Neće vidati njegove rane, ali ni tražiti ga među nestalima ili poginulima. Zaplakati na njegovu grobu!

U kolonama tisuća protjeranih, izgladnjelih, bosih i golih, koji su molili Boga samo za spas žive glave i koricu kruha, bila je i mlada žena s jednim djetetom u ruci, a drugim u trbuhu. Đurina majka Dragica, koja je i prvo dijete rodila mimo sigurnosti i topline doma, nije ni ovaj put mogla birati gdje će roditi svoje drugo dijete koje je svaki dan trebalo doći na svijet. Tako je Đurin brat rođen negdje na rumunjskoj granici, a da li na livadi, u šumi ili u nekoj štali, nije poznato. Uglavnom, daleko od mjesta gdje je mladi bračni par imao svoj dom i sanjao snove o lijepoj budućnosti; o sretnom djetinjstvu svoje djece i djece njihove djece; o starosti u dvoje i zajedničkom radovanju uspjesima unukâ i praunukâ – njihovim diplomama, prvom zaposlenju, prvim kazališnim ulogama, postavljanju prve likovne izložbe…!
Ali, tu ne bî kraj nesreći mlade žene s dvoje male djece. Neće ta djeca imati sreću živjeti i odrastati ni uz majčine skute. Neće oni zapamtiti majčin topli zagrljaj, pogled, osmijeh, ispričanu priču, neki savjet ili životnu pouku. I nju ubiše! Da li u trenutku kada je s neke njive žurila „kući“ podojiti malu bebu ili s njom na prsima, nije poznato. Taj podatak Đuro vjerojatno nije imao od koga saznati. Uostalom, tko je u takvim okolnostima i mogao mariti za njega? No podatak da taj grijeh nisu počinili ni fašisti, ni četnici, ni ustaše, ni partizani, već obični pljačkaši, Đuri i njegovom bratu je poznat.
Dvoje male djece bez roditelja, čija je rodbina bila razasuta tko zna kuda i bez igdje ičega, zbrinuo je ondašnji Savez boraca. Malog su Đuru i njegovog tri-četiri godine mlađeg brata smjestili u novosadsko prihvatilište za ratnu siročad. I kako spomenuh, bio je i gladan i žedan i bos i gol. A posljedice? Bile su vidljive i izvana i iznutra!
Pobolijevao je Đuro godinama i ne samo od uobičajenih dječjih bolesti. Obolio je i od one najopakije u to vrijeme – od tuberkuloze! Zbog dugogodišnjeg boravka po mnogim lječilištima bit će razdvojen i od brata, jedinog člana svoje obitelji. Tako će, umjesto sjećanja na malog brata, u njegovoj biografiji biti zabilježen niz imena lječilišta u kojima je boravio (Novi Kneževac, Krušedol, Subotica, Temerin, Stari Bečej).
Unatoč svemu, ostao je živ i, kako je volio reći, zdrave pameti! A borba za mjesto pod suncem, bila je tek ispred njega.

Ne, nije ovo ničiji ružan san ili izmišljena priča. Ovo je istina o jednom životu i daje odgovore na mnoga pitanja. Daje odgovor i na pitanje zašto je tetak Đuro, u ratu koji je ponovno snašao njegovu obitelj i Domovinu, s toliko ljubavi od svojeg skromnog doma napravio prihvatilište za prognane i izbjegle. A kupovanje sedamnaest kila kruha, kojeg je svako jutro pjevajući nosio kući, bilo je sitnica u odnosu na ono što je želio učiniti. No, učinio je koliko je mogao i od srca, a odricanje ga je činilo sretnim i plemenitijim.
I u miru je Đuro, svojim djelima i smislom za humor, nastavio uveseljavati naciju. Iako je bio u zrelim godinama, htio je napredovati te je upisao i „Večernju školu“, a pisani i video tragovi govore da ju je s uspjehom i završio. Naime, profesor se nije ni usudio dati mu jedinicu jer je, kako su u razredu govorili, bio „stipendist“. U školi je, upravo zbog godina, za profesora i učenike bio tetak, a to je značilo da je tetak i cijeloj naciji. Meni svakako, jer da nije ne bih mogla pisati ovo što pišem. A glede njegova napredovanja i ambicijâ, želim spomenuti da mu ni politika nije bila strana te je žarko želio postati i „predsjednik države“. Nažalost, u tome nije uspio, a da jest, svojom bi moći i predsjedničkim ovlastima, svakome tko bi želio raditi to i omogućio. Složit ćete se – bila bi to prava stvar u pravo vrijeme!

Ne mogu se ne sjetiti i dana kada sam početkom devedesetih, i sama izbjeglica, slučajno srela tetka Đuru i rekla mu da dolazim iz kraja u kojem su rođeni on i njegovi roditelji, a on mi je, uz komplimente vezane za moju mladost, savjetovao da nikada ne govorim od kuda sam.
– To ti može samo naškoditi u životu, ni ja nikada ne govorim odakle sam… – rekao je, „mrtav-ozbiljan“.
Naravno da sam taj Tetkov savjet shvatila kao šalu jer i tada znadoh da čovjek bez prošlosti ne može imati budućnost ili, pak, da stablo bez korijenja ne može hraniti svoje grane, listove, cvjetove i plodove. Baš kao što sam, valjda oduvijek, znala da se lažući ili gazeći i pljujući po drugima ne može graditi osobna sreća. Ili sam oduvijek pa tako i danas, u zrelosti rascvalosti svoje, u velikoj ZABLUDI!?

Još i posljednja CRTICA o legendi rođenoj u sanskoj okolici:
Prošlo je osam godina od kako je tetak Đuro preselio u vječnost, oslobođenu svih zala i ratova, gdje mu duša sniva nedosanjane snove o Čovječnosti.
Rekoh duša, jer gdje mu je zemaljsko posljednje počivalište, prema Đurinoj posljednjoj želji, nećemo nikada znati. Nisam još čula ili negdje pročitala ni da mu se posthumno odaju neka priznanja ili pišu hvalospjevi za ono što je radio tijekom života, stoga je ovaj esej moj mali doprinos tome; da, u moru ljudske gluposti, ime tog Veselog Bosanca ne čami zaboravljeno.


Napisala: Zdenka Mlinar/Cenzura.ba
https://www.facebook.com/zdenka.mlinar
http://zdenkamlinarblog.blogspot.com/?m=1
Foto: https://www.vecernji.hr/showbiz/in-memoriam-djuro-utjesanovic-kolege-su-voljeli-njegove-sale-517794/galerija-32617?page=3

https://www.facebook.com/VS.bestof/videos/738214610444324/

One thought on “Zdenka Mlinar – TETAK”
  1. Poštovani Suad Balić, puno Vam hvala na objavi ovog eseja na portalu Cenzura.ba !!! Nadam se čitanju istoga jer dobro ne treba skrivati, već od njega učiti i učiti…

Odgovori