A D N A N
Obično svaka jesen donosi promjene i neke nove dugo iščekivane početke koji se iznenada dese pa zauvijek postanu radost naših nadanja, ili zla sudba koju ne želimo i od koje strepimo ali od nje ne možemo pobjeći niti se skriti.
Jesen 1992.godine Adnanu je donijela bolnu tugu i zauvijek mu obesmislila draž i ljepotu jesenjih početaka.
Sve je počelo nešto više od 3 mjeseca prije te jeseni kada se kao i sva druga djeca spremao za Kurban bajram.
S radošću i nestrpljenjem iščekivao je dan kada sve blista i sve se veseli, i ljudi, i biljke, i životinje, a kuće i avlije odišu srećom i mirisima mameći čula prolaznika ali i ukućana dok udišu mirisni opoj najljepših poslastica.
Po običaju, čekao se svečani pucanj koji je označavao kraj bajram-namaza i skori dolazak muškarca iz džamije.
Nakon prinošenja kurbana ručak, zatim bi žurno od kuće do kuće uslijedila podjela kurbana a djeca u sakupljanje bajramluka što je bilo kruna bajramskih adeta.
Dan uoči bajrama, 10.06.1992 godine sve Adnanove bajramske želje i nade raspršile su se pod detonacijama granata koje su nasumično zasipale selo, pa umjesto bajramskog pucnja i veselja u Ljutočku dolinu je stigao rat.
-Vi djeco idite s narodom, ja ne mogu nepokretna čo’jka ostaviti, ostaću š’njim pa kako Dragi Allah dadne…
Uplašenim glasom reče Adnanaova nane svome sinu Ibrahimu, snahi i unucima gledajući kroz suzne oči njihove zamućene obrise dok ih je nagovarala da idu u zbjeg.
-Ništa se ti nane ne sekiraj, svi ostajemo zajedno pa biće nekako i s nama…
Odgovori joj Adnanova majka pa kriomice uzdahnu da niko ne primjeti brigu i bol u njenom uzdahu.
Većina stanovništva Ljutočke doline je tog dana izbjegla a oni koji su ostali u svojim kućama cijeloga ljeta su svakodnevno terorisani na razne načine pa i odvođeni na prisilni rad prikupljanja ljetine.
Izrabljivanje je trajalo do jeseni, odnosno onoliko koliko je bilo dovoljno da se poberu i sakupe plodovi usjeva i voća.
A onda je u Ljutočku dolinu došao taj užasni 23.septembar, prvi dan jeseni koji osim datumom nisačim drugim nije podsjećao na jesen jer jer bilo jako vruće.
Sunce je pržilo još uvijek zeleno lišće na šljivovim stablima ispod kojh se čuo blagi žamor glasova dvadesetak žena među kojima je bila i Adnanova majka. Bile su na posljednjem prisilnom sakupljanju šljiva.
Odjednom, kao grom iz vedra neba zastrašujući puščani zvuci odjeknuše iz šljivika razlijevajući se duž Oraškog brda sve do Crvenih greda gdje su se topili na hladnim stijenama.
Pucnjava je trajala nekoliko minuta a onda je dolinom zavladala neobična i strašna tišina. Adnan i Selma su virili kroz mala prozorska stakla iščekujući da se njihova majka pojavi u avliji dok je otac Ibrahim nervozno hodao kroz kuću.
Sati su sporo prolazili, iz šljivika je lagano dopirao oblak crnosivog dima koji se zbog svoje težine nije mogao visoko dići pa je lijeno plazao po krovovima raštkanih kuća.
Uplašeni sedmogodišnjak je tražio dašak smiraja u naninom krilu a ona je neprestano tokom cijele neprespavane noći šaputala molitve osluškujući svaki šum dok je smežuranim dlanovima nježno milovala svoje unuke po kosi.
Rano ujutro Ibrahim je krenuo,
prateći trag dima ubrzo je stigao do šljivika gdje je zatekao šokantan i strašan prizor.
Na velikoj hrpi dvadesetak ljudskih tijela još uvijek je tinjalo u skoro ugaslom požaru.
Odmah je na rubu paljevine prepoznao jednu nogu sa zelenom patikom koju vatra nije dohvatila, bio je siguran da je to njegova stradala supruga.
Žurno se vratio kući s velikim bolom u grudima, tiho je roditeljima saopćio tužnu vijest pa jecajući zagrlio i izljubio Adnana i Selmu.
-Selo je puno četnika, moramo i mi bježati jer će nas sve pobiti!
-A kuda da bježimo sine? Naći će nas kud god da odemo…
Plačnim glasom je govorila starica.
-Idem da vidim ima li iko živ u komšiluku pa da zajedno krenemo tražiti neki spas!
-Čuvaj se sine i pazi da te ne vide…
Upozori ga majka i posljednji put čvrsto zagrli na vratima.
Adnan i Selma su uplašeno grlili oca dok se spremao da krene u smrt a s nadom da će naći spas.
-Ne brinite, brzo ću ja…
Reče Ibrahim pa nestade iz avlije.
Cijelog tog dana selom su se prolamali zvuci oružja, svaki novi pucnj je ubijao nadu za spasom u dušama preostalih stanovnika Ljutočke doline.
-Ado, Selma idemo tražiti Ibru pa da bježimo odavde, ne mogu ja više čekati, ovo neće na dobro…
Uzdahnu starica pa povede unuke, prijekim putem prema Hamzinoj kući. Odmah po dolasku ih je dočekao jeziv prizor, komšija Hamza je ubijen ležao na kućnom pragu.
-Ibro, Ibro, Ibrahime!
Dozivala je majka sina u suzama roneći posljednje tračke nade da je još živ…
-Ostanite vani idem u kuću da vidim.
U behutu je išla od sobe do sobe, a onda se iz kuće prolomi bolan krik.
Majčinske slutnje su se ostvarile, na podu između dva kreveta ljubila je mrtvoga sina svog i suzama sapairala krv na njegovom licu proklinjući zločince i sjeme njihovo što joj ubiše sina na pravdi Boga…
Trebalo je nekoliko minuta da se sabere i odazove na pozive Adnana i Selme koji su je dozivali.
Nekako su jedva uspjeli nanu dovesti kući a da njeno tugom slomljeno tijelo ne padne od bola koji je proživljavala.
Uskoro se spustila sablasna noć.
U polumračnu sobu stare kuće kroz prozore se probijala mjesečeva svjetlost dajući dašak toplote tužnim ukućanima.
-Nane, nane. Neko se čuje u avliji!
Glasnim šapatom Adnan dozva nanu.
-Došli su i nas da…
Starica ne dovrši rečenicu, baš u tom momentu poletješe desetine puščanih zrna kroz prozorska stakla.
Rafalna paljba zaštekta i na sve strane kroz sobu se rasuše komadići stakla i prašnjavi dim sa plafona u kojeg su se zabijale olovne kugle.
Nastade opća pometnja, Adnan i Selma potrčaše prema nani vrišteći iz sveg glasa.
-Lezite! Lezite na pod!
Njihov nepokretni djed iz drugog ugla sobe povika, pa nastavi galamiti na hijene iz avlije psujući i govoreći im najteže moguće uvrede.
Kao da su željeli čuti njegove riječi na momenat se ugasi vatra iz puščanih cijevi.
-Izađite “Turci” da vas koljemo!
Povika jedan od njih.
-Dođi ti ‘vamo krmak ako smi’š…!
Odbrusi još glasnije hrabri starac pa nastavi salvu uvreda i psovki.
Ponovo zaštektaše rafali rešetajući cijelu sobu a onda i glasna eksplozija se prolomi na prozoru i cijela kuća se zatrese.
Dim i prašina su u momentu osvojili gotovo cijelu kuću i dio avlije, ekspozija bombe je ostavila mali krater na mjestu gdje je bio prozor.
A onda je sve utihnulo, Adnan je lagano dolazio do svijesti, nije više bio siguran na kojem svijetu se nalazi jer je sve oko njega bilo bijelo a cičav zvuk u ušima mu je parao moždane vijuge poput škripe metala koji struže po drugom metalu od čega je osjećao skoro nepodnošljivu glavobolju.
Ali upravo taj bol mu je davao nadu da je još uvijek živ.
Odjednom je osjetio kako ga neko vuče za ruku, u oblaku prašine je prepoznao obrise sestrinog lica nešto mu je govorila, vidio je pomjeranje njenih usana ali sve što je čuo i dalje je bio onaj pišteći zvuk koji se tek nekoliko minuta kasnije smanjio pa je ponovo mogao čuti glasove svoje sestre.
Hvala Bogu živi smo! Proleti mu misao…
Iako su svi imali lakše ozljede i ogrebotine
po tijelu niko nije bio ozbiljnije ranjen.
Prestala je pucnjava, zlotvori su nakon eksplozije napustili avliju vjerujući da u kući nema živih.
Sklupčan je sjedio na podu pored kreveta s koljenima uprtim u zid čekajući da prođe ta duga, hladna i besana noć. Leđ1992.godineima naslonjen na nanu i sestru osjećao je međusobno drhtanje njihovih iscrpljenih tijela, nikada prije nije tako jako trebao zagrljaj majke i podršku oca kao te noći, bila je to najteža noć u njegovom životu…
Čim je svanuo novi dan s tugom i bolom zauvijek su napustili skoro uništenu kuću tražeći spas kod vojnika Ujedinjenih Nacija u Kulen Vakufu, a onda nekoliko mjeseci kasnije stigli su na slobodnu Bihaćku teritoriju.
Od tada su prošle i decenije, za Adnana su bajrami bez majke, bez oca, bez njihovih mezara samo dani samoće, bola i tuge.
A jesenji počeci zauvijek su ostali ponor tuge u koji neminovno pada svake nove jeseni, kada se noćima osamljuje u sobu i sklupčan na podu s koljenima uprtim u zid probdije svoju bol da ga niko ne vidi.
Kao i one noći kada je postao jetim.
Samil Zulić
