OGLEDALO SPASA
Kad god ti na usta krene teška riječ na drugoga , u mislima napravi ogledalo. Ako je moguće blistavo.S više čistoće.Da bolje i jasnije vidiš.
Da u njega stane što više tebe onakve/onakvog kakva/kakav po svježini duše jesi. Ili kakva/kakav bi mogla/mogao da budeš.A šta jesi i šta ćeš odabrati za ogledanje pokazaće drvo što raste u tebi.
Dok je kao dijete,još je mlada stabljika u stranom svijetu narogušenih oblaka, samoživih vjetrova i protivprirodnih temperatura koji ga ne štede…Jer njihov posao nije da njeguju kulture, uzgajaju neprolaznost mladost bića.
Kad drvo pođe u visinu I širinu, žile mu daju jače uzemljenje što nerijetko znači i tonu pokupljenih fora koje su njegove oči fotografski ovjekovječile stasajući pored starih hrastova.
I zaista, debelo zavisi u kakvoj si zemlji nikao I kakav su ti soj I rod. Kad iza ugla kao lopov zakorači samo neki lahor,ili ćeš zamirisati kao gospođa lipa i gospodin bagrem koje razumiju i gorski borovi i gorostasni udaljeni eukaliptus I ruže i celer i svježe pokošena trava i šarena krila ptice…Ili ćeš i mango ugrizuti ako si kojim slučajem “jabuka smrti”, prevariti prolaznika kao medvednica, mrštiti poput ljutića I cvjetati logikom narcisa.
Da,bitan je rod i čudnovat kraj jer nije isto listati u pustinji, močvari, vrh velikih gora ili.negdje kraj mora…A opet ssvaki predio sa sibim nosi neku pošast koja ti ne da da budeš to što jesi. Zato bilo da si osamljeno stvorenje krša ili bliže armiji srodnih, tvoj je izbor u čemu ćeš se ogledati. U goloj samoći mršteći se na “crne udovice” i gmizavce? U korovu nabujalom i svakom listanju komšijskog stabla?
Ili u duši neba ka kojem pokazuješ rukama svojih borbenih grana.
Znam, faliće ti i kap suze tog neba kad ljeta zažare . Ni osmijesi sunca neće biti tu da te osvijetle u ljepoti kad navale jesenji žal i dvoličnost zima.
I što više plodova daješ, novo doba će ti sve više otežati…Jer čudan zeman ne voli više tvoj miris I ne zna šta je to jestiv dar .
Znaj ,ipak, da prava priroda neba nije klima ovog doba! To je samo maska užasnog lika koje jedino tako i živi….Skrivajući bit.
Tvoje ogledalo je sama logika iskonskog neba, koje te istinski voli. I koje živi za dobar duh što ne umire.
Zato se ne boj!
Duhovno ogledalo tvoje kao lik je dobre majke ,sestre, iskrenog prijatelja što u stopu te prati. I tu ćeš naći meki obraz i sapatničku suzu, oko tvorca i sunce sreće. Budi budna/budna u svojim mislima i budi svjestan lika koji te iz ogledala gleda….Baš to ogledalo nije od stakla. I nikada ga niko neće razbiti.
S.T.
(Odlomak iz
“Pohod duše kroz noć”;
***Zaštićena I zadržana autorska prava;
***All rights reserved)
