HISTORIČAR PROTIV MANIPULACIJA: O jednom spomeniku i Dodikovim opasnim izjavama
Dodikovo manipuliranje s terminom komšija uveliko podsjećaju na feljtone objavljivane u SDS-ovom glasilu Javnost tokom 1990-ih kada se posebna pažnja posvećivala stratištima iz Drugog svjetskog rata u kontekstu nacionalne homogenizacije.
Svaki rat se vodi dva puta, jednom na bojnom polju, drugi put na polju sjećanja. Poslije svakog rata sagradi se veliki broj spomen obilježja, koja u određenim povijesnim momentima često mogu biti zloupotrijebljena u svrhu nacionalnih homogenizacija. Takve zloupotrebe spomen obilježja, najčešće se dešavaju u društvima koja se nalaze u društveno-političkoj krizi kakvo je bosanskohercegovačko. Dodatan reagens predstavlja i potreba društava za povjesničarima, koji su profesionalni čuvari uspomena na ono što njihovi sugrađani žele zaboraviti ili barem privremeno odgoditi. Međutim, naknadan problem s kojim se suočava bosanskohercegovačko društvo jeste i potreba političkih elita da na sebe preuzimaju ulogu povjesničara i čuvara prošlosti, koji svojim vlastitim tumačenjem događaja iz prošlosti nastoje osigurati vlastite pozicije. Tako oživljavaju povijesne događaje koje manipulativno prilagođavaju datom društveno-političkom kontekstu kojeg žive i najčešće stvaraju. Stoga je srpski sociolog Todor Kuljić u potpunosti u pravu kada piše da ova dodatna kategorija politike s historijom (Geschichtepolitik), uvijek prisutna u pluralističkim društvima kakvo je bosanskohercegovačko, otvara mogućnost političkim elitama da na različit historijski način utemeljuju vlastiti identitet. Političarima je vrlo važan smisleni kontekst sadašnjosti i prošlosti, tj. relativno konkretno povezivanje prošlosti i sadašnjosti.
Takva organizirana sjećanja, koja iniciraju političke elite, predstavlja ponovno tumačenje sadašnjosti u terminima prošlosti da bi se odlučilo o budućnosti. Ponekad se takva organizirana sjećanja iskoriste radi ushrpavanja vlastite nacije, koja na mjestima sjećanja djeluju inertno. Samoviktimizacija kao osa etnocentrične prošlosti višestruko je upotrebljiva. Da bi nadživjela prošlost i postala aktivna mobilizacijska poluga, potrebno je uvjerljivo dočarati vezu između prošlosti i sadašnjosti i razbuditi maštu prije svega jačanjem uvjerenja o stalnoj ugroženosti vlastite grupe. Često takva organizirana sjećanja na mjestima stradanja jednog naroda, završe s političkim govorima koji pozivaju na iste one poruke koje su jedno pluralističko društvo upravo dovele do tog stradanja. Spomen-park Garavice kod Bihaća svake godine u augustu ili septembru mjesecu prođe kroz reprizu političkih govora s prethodno opisanim karakterom. Porodice čiji su bližnji stradali na ovom uzvišenju kod Bihaća tokom ljeta 1941. godine, a koje se okupe radi prisjećanja na strašne ustaške zločine, kontinuirano postaju žrtve govora političkih elita i žrtve lažnih obećanja. Prethodnih godina političke elite iz Republike Srpske koje su se okupile na Garavicama obećale su izgradnju pravoslavne crkve na Garavicama, vjerovatno kako bi sjećanje na žrtve postalo umjetnički oblikovano, dok je ove godine inicirana ideja izgradnje spomen obilježja u Republici Srpskoj koje bi podsjećalo na garavičke žrtve. Šta ovo značilo? Možda je ovo besmisleniji čin od onog kada su u Dolini palih kod Madrida zajedno pokopani posmrtni ostatci suprotstavljenih žrtava Španjolskog građanskog rata.
Međutim, Spomen-park na Garavicama ima svoju priču nastanka, koja je komšijska, nastala ne elementima solidarnosti i razumijevanja etničkih skupina ove lokalne zajednice. Povijesni kontekst nastanka ovog spomen-parka koji seže u prve godine poraća kada je 1949. godine podignut prvi spomenik koji je podsjećao na ustaške zločine nad dominantno Srbima, Jevrejima, Romima i komunistima ovog kraja. Iako je ovaj prvi spomenik podignut na inicijativu Srba, članova porodica čiji su bližnji stradali u ovom zločinu, s vremenom će ovaj teret zajednice postati zajednički, a u njega će biti uključene sve etničke skupine Srbi, Hrvati i muslimani. Visoke komšijske ograde prizivane od političkih elita iz Republike Srpske na parastosu održanom 3. septembra 2021. godine, tokom izgradnje ovog spomen kompleksa prošlog stoljeća bile su nevidljive. Ove komšijske granice bile su više imaginarne nego stvarne. Putujući kroz ovaj kraj još 1877. godine sir Arthur Evans je zapisao: “Danas u ovoj nesretnoj zemlji, gdje god se pogleda ne vidi se ništa do podjela – političkih, društvenih i vjerskih barijera. Ali kad god se vratimo korak unatrag … kad god odvratimo pogled, naša potraga otkriva da još postoje veze jedinstva”. Takve veze jedinstva prožimale su bit ove lokalne zajednice kroz gotovo čitavo dvadeseto stoljeće, da bi koncem istog bile potrgane, vjerovatno trajno i to kao posljedica nacionalističkih političkih govora 1990-ih, koji neumoljivo sliče govorima održanim na Garavicama prije nekoliko dana.
Međutim, vratimo se u Beograd, 29. juna 1975. godina – u Dom JNA u 10 sati ujutro, dok su te veze još uvijek postojale. Započeo je sastanak Pododbora u Beogradu za izgradnju Spomen-parka Žrtava fašizma Garavice kod Bihaća. Na sastanku su prisustvovali većinom Srbi s područja Bosanske krajine, Like, Korduna i Banije. Pored njih, na sastanku su prisustvovali Milan Keča iz Bihaća, nominalno Hrvat i u to vrijeme Predsjednik Skupštine opštine Bihać, ujedno i Predsjednik Odbora za izgradnju Spomen-parka Garavice, Asim Mujanović iz Bihaća, nominalno musliman i Predsjednik OO SUBNOR-a i Branko Ćopić koji je svojim ugledom i autoritetom trebao da doprinese što većem odazivu stanovništva za izgradnju Spomen-parka Garavice. Nakon uvodnih izlaganja na pozornicu izlazi profesor Bogdan Bogdanović, jedno vrijeme osamdesetih godina prošlog stoljeća gradonačelnik Beograda, pacifista i žrtva uzavrelog Miloševićevog nacionalizma krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, nakon čega je 1993. godine napustio ove prostore i skrasio se u gradu koji dolikuje njegovom umjetničkom karakteru i ekspresiji, valjda jedini grad u kojem je mogao živjeti svoj pacifizam – Beču. Nikad se nije vratio. Kao autor jasenovačkog cvijeta, Bogdanović je od lokalnog političkog rukovodstva u Bihaću odabran kao arhitekta koji bi trebao riješiti idejni koncept Spomen-parka Garavice. U svome izlaganju u jutro 29. juna, Bogdanović je prisutnima koncizno opisao svoje zamisli budućeg spomen-parka: “Težnja da rješenje memorijala veliča one vrijednosti i ideje na koje se je fašizam bio oborio i da spomen obilježje izaziva pijetet prema žrtvama putem lirskih elemenata /…/. Ova koncepcija je pobijedila kod nas u SFR Jugoslaviji”. Kao primjer profesor Bogdanović ukazuje na Memorijal koncentracionog logora Jasenovac na čijem prostoru se ističe cvijet kao simbol i baš zbog toga privlači brojne posjetioce. Inače, na prostor Memorijala sa istaknutom stravom i užasom zločina čovjek ne želi više puta da se navraća, ne privlači ga, na ova mjesta posjetioci se moraju vratiti i iznova učiti – bio je zaključak Bogdanovića.
Žena kao simbol produžetka života (što u idejnoj koncepciji predstavlja Spomen-park Garavice), kako je naglasio Milan Keča i poruka Život je jači od smrti, pravda jača od zločina, ljubav od mržnje, ispisana na jablaničkom granitu na insistiranje Bogadnovića, simbolično je trebala jačati socijalne kontakte lokalne zajednice između Srba, Hrvata i Muslimana. Međutim, 46 godina nakon ovog zajedničkog sastanka 3. septembra 2021. godine, prilikom obilježavanja 80. godišnjice stradanja Srba na Garavicama, političko rukovodstvo Republike Srpske na čelu s Miloradom Dodikom poslalo je upozoravajuće poruke, slične onima koje su slate 1942. godine s brojnih stratišta iz Drugog svjetskog rata. U svom obraćanju Milorad Dodik je ukazao na izreku koja one imaginarne granice treba da pretvori u stvarne, na mapi iscrtane granice: što je veća ograda, bolje su komšije, pri tom iskoristivši priliku da ispolitizira ovaj skup istaknuvši: “Da se Srpska proglasi nezavisnom državom, naravno da Bošnjaci, muslimani imaju svoju državu BiH, a Hrvati da imaju Herceg Bosnu”. Jedan dio krivice za zaborav žrtava prebačen je na Tita i komuniste. Na kraju je poslana jasna poruka da zaborava i oprosta nema. Govor koji se u potpunosti uklapa u Kuljićeve opise s početka ovog teksta. Mnogo opasnih i uznemiravajućih poruka na mjestu koje je sagrađeno kao omen upravo na onakve poruke koje su dovele do zločina u ljeto 1941. godine. Ovako ispolitiziranim govorom na mjestu stradanja, protagonista ove priče potvrdio je vlastitu krizu političkog identiteta, s obzirom da je već ustaljena praksa političkih elita na Balkanu da u kriznim momentima uz pomoć historije nađu nekog neprijatelja (odnosno svog historijskog prijatelja koji ga održava na životu). Ovoga puta, za našeg protagonistu neprijatelji su sve komšije Srba. Plauzabilan primjer politike i političara u krizi, slobodnom padu.
Poruke poslane s Garavica koje pozivaju na separatizam i stvaranje jednonacionalnih državica, i upozorenja na komšije koje bi trebale graditi kineske zidove među sobom posljednji put su ovu lokalnu zajednicu gurnule u sunovrat. Upravo na Garavicama u novembru 1991. godine, tada prvi put u organizaciji Srpske pravoslavne opštine Bihać, Opštinskog odbora SDS-a Bihać pozvani su Biljana Plavšić, Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, kasnije će se ispostaviti svi redom osuđeni ratni zločinci, čije se poruke 1990-ih, nisu u mnogome razlikovali od onih koje je ovih dana poslao Milorad Dodik. Tradicionalni narodni zbor Svečanost ljubavi i pravde održavan prethodnih godina u organizaciji lokalne komunističke političke elite, na kojem su se okupljali pripadnici sve tri etničke zajednice postao je monolitan, nacionaliziran i amputiran dio za ostale etničke skupine. Upravo su SDS-ovi protagonisti na ovom terenu pripremali odcjepljenje i formiranje Srpske opštine Bihać u decembru 1991. godine. Paradoksalno kriveći Tita i komuniste, Muslimani i Srbi ovog kraja upravo će u tom razdoblju ostvariti bliske međukomšijske odnose, toliko bliske da su vjerska svetišta i mjesta stradanja u Drugom svjetskom ratu često financirana i građena zajedno. U Bosanskoj Krupi koja je bila duboko pogođena međusobnim zločinima tokom Drugog svjetskog rata, komšije Muslimani pomogli su gradnju srušene pravoslavne crkve 1991. godine, iako se na dan njenog osvećenja u Bosanskoj Krupi pojavila Biljana Plavšić. Sličan događaj s obje strane zabilježen je i u Kulen Vakufu, iako ondašnji Muslimani nad kojima je izvršen zločin od strane ustanika nominalno Srba nikada nije sagrađen spomenik, isto kao i velikom broju Muslimana civilnih žrtava rata koje su svoje spomenike dobili tek u drugoj polovini 1980-ih godina, upućujemo na članak Maxa Bergholza Čudna šutnja / Zašto nema spomenika za muslimanske civilne žrtve ubijene muslimanima u Bosni u Drugom svjetskom ratu. Komšije su postale žrtve nacionalističkih govora kakvi su se mogli čuti na Garavicama 3. septembra ove godine.
Pored toga u vrijeme izgradnje spomenika na Garavicama čija je gradnja pokrenuta još 1966. godine, a zatim i 1975. godine inicijatori su bili gradonačelnici nominalno Musliman i Hrvat, Husein Dupanović i Milan Keča. Izgradnju ovog spomenika, što Milorad Dodik možda i ne zna, upravo su velikim dijelom financirale komšije Muslimani uplatama vlastitih dnevnica.
U izgradnji ovog spomenika napravljenog od kamena bihacita, kojim je zidana Zgrada parlamenta u Budimpešti i Bečka opera, koji predstavlja remek djelo Bogdana Bogdanovića, a kojeg protagonista naziva kamenjem na Garavicama i šprdnjom žrtvama, učestvovala je cijela lokalna zajednica i gotovo sva tadašnja preduzeća. Pored toga, u najvećoj krizi ove lokalne zajednice, pred sami početak ratnih sukoba, u januaru 1992. godine dvojica komšija musliman Kadir Sušić i Srbin Mile Knežević inicirali su skup za komšijsko druženje, i to za stanovnike Jasike, Izačića, Zlopoljca, Papara i Ličkog Petrovog Sela, mjesta iz kojih je veliki broj stanovnika završio na Garavicama. Naposljetku, poltičke elite jučer okupljene na Garavicama vjerovatno nemaju saznanja da je najemotivniju pjesmu o stradanjima na Garavicama napisao komšija, nominalno musliman, Mustafa Zirić – Jeka sa Garavica.
Dodikovo manipuliranje s terminom komšija uveliko podsjećaju na feljtone objavljivane u SDS-ovom glasilu Javnost tokom 1990-ih kada se posebna pažnja posvećivala stratištima iz Drugog svjetskog rata u kontekstu nacionalne homogenizacije. Kroz ovaj SDS-ov filter prošle su i Garavice u januaru 1991. godine, simboličnom porukom “komšija kolje komšiju”. Ako se nešto i može zamjeriti Titu i komunistima, onda je to zanemarivanje ispisivanja teksta na ulazu u Spomen-park Garavice na kojem bi se zločincima i žrtvama dala konkretna imena. Međutim, ova uobičajena praksa u Jugoslaviji često je izbjegavana zbog podsjećanja na međusobnu spiralu zločina u kojoj se našlo ovo društvo 1941. godine. Međutim, ne treba zaboraviti da su imenovanja žrtava i dželata ipak našla svoje mjesto u historiografiji. Istovremeno, isti ti komunisti, koje Milorad Dodik vidi kao glavne krivce za zaborav srpskih žrtava, već u samom poraću su se obračunali sa zločincima na što upućuje preko 700 presuda pred Okružnim komunističkim sudom u Bihaću, od toga veliki broj na smrtnu kaznu čija se dokumentacija danas čuva u Arhivu Unsko-sanskog kantona. Upućujemo Milorada Dodika i na sudbinu Mehmeda Sahadžića koji je zbog svojih nedjela i zločina na Garavicama 26. juna 1949. godine streljan na smrt na brdu Islamovac iznad Bihaća. Komunisti su se ipak obračunali sa zločincima ovog kraja koji su proganjali Srbe u ljeto 1941. godine.
Na kraju, ne treba bježati od činjenice da je jedan broj muslimana i Hrvata komšija s prostora Bihaća i okolnih gradova zaista učestvovao u zločinima nad Srbima u ljeto 1941. godine (kasnije je većinu zadesila sudbina kao Mehmeda Sahadžića), ali da je upravo zbog odbijanja učešća najvećeg dijela muslimana u ustaškim zločinima, u Bihać došao Enver Kapetanović i jedan broj ustaša muslimana iz Hercegovine koji su sproveli u djelo ustaške zamisli, ova teza odavno je potvrđena u historiografiji. Komšije iz Bihaća i okolnih gradova najvećim dijelom odbijale su učestovati u ovim nedjelima. Ovakve kolektivne kategorizacije jedne etničke zajednice kao zločinačke u svom povijesnom kontekstu ne odstupaju od već viđenih kategorizacija s početka 1990-ih godina. Bosanskohercegovačko društvo, umorno od 1990-ih godina, postaje žrtvom manipulisanja političkih elita najčešće radi učvršćivanja vlastitih pozicija, nužno tone ka sunovratu. Već isprobane mantre devedesetih godina o kolektivnim kategorizacijama na Mi i Oni, gdje smo Mi uvijek žrtve, a Oni dželati, odveli su ovo društvo u još jedan zločin devedesetih godina. Stoga, Garavice koje trebaju predstavljati omen na vrtlog zločina u kojem se može naći jedno društvo, moraju biti lišene svakog politikantstva, one moraju postati mjesto dostojnog okupljanja i sjećanja na žrtve.
Na kraju, možda najopasnija poruka poslana s Garavica glasila je “da oprosta i zaborava nema”. Oprost kao proces u kojem se žrtva, odnosno povrijeđena osoba odriče srdžbe i prava na osvetu i umjesto njih sagledava počinitelja sa suosjećanjem, dobrohotnošću i ljubavlju, nužan je činilac pluralističkih društava kakvo je naše. Oprost vodi pomirenju i predstavlja za njega nužan preduvjet. Pluralističkim društvima koja nisu spreman na oprost nužno prijeti još jedan zločin. Stoga politički govori na mjestima zločina poput onog na Garavicama, moraju pozivati na mir među komšijama koji u bosanskohercegovačkim uslovima moraju graditi pluralističko društvo razumijevanja i oprosta zarad bolje budućnosti. Blasfemični govori ili možda to nazvati blasfemičnom rikom političkih elita na zalasku, koje pozivaju na separacije i gradnju ograda vode nas tamo gdje smo koračali još 1992. godine.
Na kraju jedino što moramo priznati protagonisti naše priče jeste da Spomen-park na Garavicama zaista djeluje zapušteno, neuredno, ali ipak vrijedi napomenuti da je preživio ratna razaranja i da je sačuvan od komšija Muslimana.
(Historiografija.ba)Piše: DINO DUPANOVIĆ