MIRIS POGAČE
Dok život i ja
prebiremo uspomene,
u sobu mi uđe
miris pečene pogače,
koju je majka
s puno ljubavi
za nas pravila…
Obuzme mi čula,
takne dušu,
a onda kao ptica
vine se k nebu,
izgubi u visinama
poput sjenke
odluta…nestane…
A ja…
u tišini svoje sobe
taknuta trunkom djetinjstva,
pišem svoje pjesme.
Smještam ih u dušu
jer one su
njome označene.
I sve tako
dok opet,
miris majčine pogače,
do mene ne doluta…
Duboko udišem
poznati miris djetinjstva
njenom rukom začinjen.
Aitor Džehva Havić
