Admir Pečenković:’Heroj na kojeg smo zaboravili, ja taj svoj grijeh priznajem… Ima li nas još….?’??

Heroj na kojeg smo zaboravili, ja taj svoj grijeh priznajem… Ima li nas još….???

Safet Safo Budimlić

Sjedim sa Safom, i sjetim se priče o jednom ljetnom danu…

Topli junski dan, komešanje sa one strane linije nismo znali pročitati odmah, nespremni kakvi smo bili do jučer jer smo pikanje lopte zamjenili s puškom, neki su ašik i slatke stihove Crvene Jabuke koje smo pjevušili tih dana zamjenili sa nevješto iskopanim rovom i jaukom ranjenika….. Prijatelja….

Sa prvim vjestima koje smo dobili iz Ljutočke doline ,odlučili smo se priključiti momcima iz mahale u odbrani grada. Našu odluku dodatno su učvrstile granate sa srpskih položaja koje su pale po Bihaću 12.06.92…pogibija nevinih ljudi koji nikom nažao nisu učinili…

Pritoka je bila u rukama Srba koji su do jučer svoj grad,opkolili i započeli pakleni plan koji nije slutio na dobro…

Hrabrost koju sam osjećao do tada pojačana jakim patriotskim nabojem splahla je prvim susretom sa smrću….

Gledajući momke oko sebe nesvjesne težine situacije kako poskakuju oko ono par pušaka koje smo imali razmišljam o dojučerašnjim prijateljima, preko noći nestali, ustvari povukli se sa “svojima” na brda oko grada kasnije ćemo saznati…Milenko, Dragan, Mile, Dragoljub, Mišin mali i onaj Danin…

Najstrašniji mi djelovali ovi ispred mene, Pritoka, od nadvožnjaka pogled nije daleko dopirao, samo se čula neka potmula tutnjava… Danima Praga podno Debeljače sa Sokolačke strane sije strah u naša dječija srca…

Brektalo je na sto strana, mi momčići tek, pojma nemamo šta nam sprema… Jedan drugog hrabrimo prizivajući sjećanja, ona sa Une u bezbrižnim kupanjima… Za koji dan bi se skupili na Brvicama ili na Pisku i djevojkama skokovima se dokazivali…
A vidi nas danas… materinu im mater što me ovdje natjeraše….???

Dođe nam narednik neki, upozorava da se nešto sprema, gomilaju tehniku veli, ja budala na kućansku pomislio….
Strah je u nama, ma ne bi ga sakrio bolan…
Od prvog dana primjetio sam jednog momka, nikad se nije isticao, uvijek iza nas najglasnijih koji smo glumili najhrabrije… Iz prikrajka je slušao i upijao sve i jednu riječ iz usta narednika…

Mršav, crne kose u fazonu popularne fudbalerke, sjetio sam ga se iz škole, mislim generacija ispred mene..samozatajan….

Dok me drmao strah od neizvjesnosti, od one Prage, od tutnjave iz Pritoke, od one narednikove tehnike, dal kućanske ili šta ja znam, u znojnim rukama grčevito sam stiskao Papovku, gajka obmotana oko skoro poplavljelog zgloba …Na rame mi se spusti topla ruka, okrenuh se i ugleda onog momka kako mi se smješi, mirnim glasom kao da je na plaži reče :

-Legendo, ne smiješ tako stezati gajku, nemaš osjećaja u ruci kad ti zatreba…

Govoreći ko iskusni ratnik ne bi rek’o da je iz rata došao… Popustio sam malo i osjetim kako utrnulost prolazi…

-ne boj se, nastavio je tiho, u susret nam dolaze tenkovi , vjerujem i ona Praga s brda, moramo biti pribrani…
-ovo moramo danas završiti jer danas je biti ili ne biti….

Čudno doista, svojom smirenošću je toliko mene smirio da nisam ni osjetio strah više

-ja sam SAFO, reče u odlasku…mi ostali smo se samo zgledali i pratili njegov lik kako zauzima položaj na grudobranu…

Bilo je oko 8 sati,jutro je bilo toplo… Pogledom tražim onog crnog momka, Safu, ugledam ga na istom mjestu na grudobranu,vadi mali crni češalj i laganim pokretima sređuje kosu…guram Kemu i išaretim …
-vidi ga ko na plaži hebo te život…

Odjednom su gromovi progovorili iznad glava, ustvari bila je to tenkovska granata, jedna pa druga, treća…proključalo je nad nama….i nebo i zemlja…

Ne znam koliko je prošlo kad sam uspio podići glavu…metež na sve strane…
Ma nemam pojma ni gdje sam…
Ispred mene Kemo već puca, naslonjen na grudobran….

-dolazi šta čekaš, pozivnicu???

Bacio sam se pored njega i ugledao strahotu koja dolazi… Praga sa obronka je doslovno orala zemlju ispred nas…

Sa lijeve strane sam ugledao Safu, sa onim ratničkim izrazom na licu ,pogledom je nešto tražio… Odjednom skamenjen uzviknu gromkim glasom koji mu nije pristajao…
-lijeva strana, lijevo krilo, dolazi ispod grede, dolazi ispod grede, misleći pritom na Čekrlijsku stranu….

Ubrzo je puklo na toj strani nešto, i gledam Safu sa par momaka kako trči prema tenku, na kupoli se vidio plamen ne tako velik…u daljini izgleda posada tenka u bjegu…naši su nečim pogodili tenk…

Safo skoči na tenk, i nestade ga….
Za kratko se kupola poče okretati i cijev je sada bila usmjerena prema četničkim položajima… Prolomi se pucanj pitomom dolinom, dok se zvuk odbijao od obronke Čekrlijske grede tamo prema Golubiću ,na četničkoj strani Safo je pogodio u same linije njihove….
nastade pometnja među njima…
-pa ljudi moji mi imamo tenk uzviknuo sam ushićeno…kakvo veselje čovječe

Za par trenutaka neko dojavi da smo i Pragu uzeli, u našim je rukama…
Ono najvažnije odbili smo tenkovsko pješadijski napad, grad je za sada spašen.

Oko 10 sati polako se smirilo sve, euforija zbog uspjeha na vrhuncu…zapalio sam

Do mene preko grudobrana neko doskoči, okrenuh se i ugledam njega, Safo…

-i jarane, veli mi, jesi se smirio?

Ja razrogačenih očiju, bez riječi, samo gledam u njega….
-hajd bolan, veli on i uze mi onaj cigar iz ruke…pogledom je pratio NAŠ tenk kako ga spremaju za grad….

Ma dao bih mu i ruku i nogu tada da je samo zatražio…
Taj samozatajni junak SAFO Budimlić.

Heroj na kojeg smo zaboravili, ja taj svoj grijeh priznajem… Ima li nas još….???

Admir Pečenković