BUDIMO DIO MIRNIH PROTESTA U VELIKOJ KLADUŠI!

BUDIMO DIO MIRNIH PROTESTA U VELIKOJ KLADUŠI!

U Velikoj Kladuši, dana 10. juna 2022. godine u 14:00 sati, na Trgu Mladih održat će se mirni protesti za dostojanstvo, razum, napredak svih građana i protiv vlasti koja skrnavi veličinu, lik i djelo komandanta 506. kladuške brigade r. Nijaza Miljkovića. Izađimo sutra u što većem broju na ulice Velike Kladuše i dostojanstveno ukažimo da jedna ulica treba i mora nositi ime slavnog komandanta Nijaza Miljkovića! Šta je jedna ulica naspram veličine hrabrog i čestitog komandanta? Njegovim imenom već su trebale biti ispisane glavne ulice, trgovi i bulevari. Ali, klika kladuškog babe razmišlja drugačije. Po drugi put odbijaju zahtjev porodice i prijatelja da jedna ulica nosi ime časnog komandanta. Njihov izgovor je da općina nema finansijskih sredstava za promjenu imena ulice, jer mještani te ulice moraju mijenjati svoje dokumente. To je samo izgovor i ništa više…
Zato, molim vas, nemojte dozvoliti da u petak kladuške ulice budu prazne. Hrabro ste branili svoj grad, a sutra još hrabrije branite čast sviju boraca, a posebno lik i djelo svoga komandanta Nije!

NIJAZ MILJKOVIĆ – GAZIJA KRAJINE

Hrabre Krajišnike pratila su turbulentna vremena, koji su uvijek svojom snagom, umom i vizijama stvarali svoju historiju, ali je nikada nisu pisali. Ispada, da je važniji za historiju bio onaj koji drži pero u ruci i manevriše po želji naručioca, od onoga koji ju je časno stvarao. Krajišnici su imali svoje legende, svoje heroje, svoje vođe, ali nisu imali pravo na njih. Od naših krajiških narodnih legendi Muje Hrnjice i Halila, Hasanage Pećkog, Huske Miljkovića, moralo se i nijem i slijep biti, a onda kada prođu decenije ožive Oni, ali opet nekako vehto žive ovim prostorima i historijskim vremenima…
Da li ćemo i ovaj put dozvoliti da pomute naše umove, i da pošalju u zaborav naše legende, naše gazije? Da ih pošalju u zaborav oni koji su im glave došli?
Ali, budni sanjamo, i na pozornici naše svijesti čuvamo od zaborava i našu krajišku legendU, našeg komandanta 506. kladuške brigade Nijaza Miljkovića. Generacije prije, i one koje dolaze, će se pitati, a ko je bio Nijaz Miljković? Teško je dosegnuti svaku legendu, jer legende ne umiru svojom smrću već našim zaboravom. Zato pričajmo na sav glas da je Nijaz Miljković, prije svega,bio veliki čovjek, koji je u teškim vremenima otvoreno rekao „ne“ izdajniku Fikretu Abdiću. Ovaj časni gazija, rođen je 20. novembra 1959. godine u Velikoj Kladuši. Njegova biografija govori da se školovao na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci, a vojno znanje stekao u Školi rezervnih oficira u Bileći. Kao školovani oficir osjetio je miris rata obavljajući dužnost u Štabu Teritorijalne odbrane Velike Kladuše. Ovakva dužnost ga je očvrsnula i pružila mu važne informacije koje će mu dobro doći u formiranju jedinice za odbranu od agresije na RBiH.
Putem javnih medija do Krajišnika su stizale uznemirujuće vijesti iz Republike Hrvatske o rušenju nesrpskih naselja i gradova od strane Jugoslovenske narodne armije (JNA) i paravojnih srpskih jedinica, progoneći Hrvate s vjekovnih ognjišta njihovih.
Duge kolone izbezumljenih izbjeglica, pretežno iz Slunja i susjednog Cetingrada, bježeći ispred sigurne smrti silom su napuštali svoje avlije, i dolazili u Veliku Kladušu. Mnogi su ostali ravnodušni na ovakav izbjeglički egzodus nesrpskog stanovništva, dok je Nijaz Miljković bio svjestan i zabrinut za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, uz spoznaju da ju čeka ista sudbina, a možda čak i gora. Znao je Miljković da se približavaju ratne, ubojite strijele kojima rukovode bolesni umovi i koji bez greške pogađaju zacrtane ciljeve. Nijaz je često razgovarao sam sa sobom i pravio planove za odbranu od nekoliko puta nadmoćnijeg agresora. U krevet je odlazio zabrinut, a budio se još zabrinutiji za svoju porodicu, za svoj narod, za svoju državu. Razmišljao je kako probuditi svijest u narodu i upozoriti ih na veliko zlo koje se besramno šepurilo krajiškim nebom.
Sa svojim saradnicima Miljković danonoćno radi na formiranju i organiziranju Patriotske lige te se zajedno s razumnim dijelom stanovništva Velike Kladuše priprema za zauzimanje pograničnih linija i položaja prema susjednoj Hrvatskoj.
U svom umu, Miljković je vrtio kartu cjelovite i suverene Bosne i Hercegovine. S iskustvom vojnih vještina i rukovođenja postaje najprije komandant Graničnog odreda, zatim komandant 527. lake brigade, a potom komandant 521. brdske brigade iz Velike Kladuše. Proglašenjem Autonomne pokrajine Zapadna Bosna od strane Fikreta Abdića za Miljkovića je značilo njegovu izdaju i bez razmišljanja se suprotstavlja Abdićevoj bolesnoj ideologiji i priključuje jedinicama slavnog 5. korpusa ARBiH.
Znao je, da njegova vizija nije u skladu s ljudima koji su vodili njegovu općinu. Znao je, da će takva neslaganja dovesti do sukoba i mimoilaženja. Ali, nije prezao ni od opasnosti po svoj vlastiti život, te hrabro i trezveno odupire se namjeri da se 521. brdska brigada potčini Abdićevoj izdajničkoj tvorevini. Čekao je na dolazak svojih neistomišljenika u komandu brigade. Skoro nije ni završio sa svojim mislima, a na vrata mu pokucaše Fikretovi komandanti, a među njima i Izet Latić. Njihova uvjeravanja da se stavi na raspolaganje Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna, su ostala bezuspješna, a poslije takve Nijazove odluke, tražili su da odstupi s dužnosti kako bi oni preuzeli komandu. Čelična hrabrost nije pokolebala Miljkovića, i jasno im je dao do znanja na čijoj je strani. Odvažnost i hrabrost komandanta Miljkovića u ovim neizvjesnim trenucima je dostigla svoj vrhunac. Situacija je bila napeta i nepredvidiva. Miljković je u jednom trenutku shvatio da nema o čemu dalje raspravljati s Abdićevim čuvarima zla, te je pokupio raspoloživu dokumentaciju i autonomaškim komandantima zaprijetio da će ih sve pobiti ako pokušaju da ga spriječe da napusti Veliku Kladušu. Noseći kofer uspomena i važnih dokumenata, s još petnaestak njemu najodanijih ljudi krenuše prema Bužimu koji se nalazio na slobodnoj teritoriji.
Na putu prema Bužimu u glavi mu nije bilo lahko. Iza njega je ostala njegova porodica, patriote, narod koji nije znao kuda će, a ni s kim će. Muslimani – Bošnjaci su kroz vijekove uvijek bili naivni s mislima da su za rat potrebne dvije strane, a oni nisu za ratovanje. Ali, Nijaz je prozreo planove i ciljeve i kladuškog „babe“ i susjednih država Hrvatske i Srbije. Ali, sve te važne spoznaje nije mogao usaditi u glave svojih komšija, svoje rodbine, svojih prijatelja. Oni su bili u nekom praznom prostoru i mišljenju da se takvo sivilo ne odnosi na njihove sudbine.
Glave pune briga i odgovornosti, Miljković je sa svojim patriotama stigao u herojski Bužim. Stavili su se na raspolaganje 505. bužimskoj brigadi ARBiH. Tih dana borci iz Velike Kladuše su namirisali rat i izdaju pa se uputili na slobodnu teritoriju. Stizali su tijelom i dušom, a srcem su ostali u svome gradu. Sa sobom su ponijeli drage uspomene, poneki komad naoružanja, s čvrstom vjerom da se hrabro bore za ispravnu stvar, to jest da se bore za cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu. Bili su umorni i zabrinuti za sudbine svojih porodica koje su ostale u samoproglašenoj Abdićevoj autonomiji. Ovi hrabri borci koji su odbili da se pokore izdajniku Abdiću nastavili su da se bore u 505. viteškoj bužimskoj brigadi, s ogromnom željom da hrabro slijede svoje saborce iz Bužima. Na tom putu časne borbe od agresije srpske vojske i domaćih izdajnika, željeli su da svojim herojskim podvizima speru ljagu s građana Velike Kladuše i dokažu da nisu svi za sramnu ideju zvanu Zapadna Bosna. U bitke su odlazili hrabro, ne misleći na smrt koja ih je u stopu pratila.
Borci iz Velike Kladuše danima su pristizali na slobodnu teritoriju i bilo ih je u svim brigadama 5. korpusa ARBiH. Borili su se časno, bez bojazni da će osjetiti smrtni hitac. Ginulo se svaki dan. Mnogi su bili ranjeni, dok su ostali borci čvrsto držali zauzete položaje. Linije su bile čvrste i svako nasilno pomjeranje linija od strane agresora i izdajnika, bilo je za njih veliki teret na duši.
Naredbom komandanta 5. korpusa ARBiH Atifa Dudakovića, prethodno formirani odred je transformiran u 506. oslobodilačku kladušku brigadu, za čijeg je komandanta postavljen Nijaz Miljković. Časnu ulogu komandanta 506. brigade Nijaz je obavljao sve do pred sami kraj rata, odnosno do njegovog teškog ranjavanja u operaciji „Sana ’95.“ U ovoj akciji i mnogim drugim akcijama borci 506. oslobodilačke brigade na čelu sa svojim komandantom dali su nemjerljiv doprinos u stvaranju jedinstvene, slobodne domovine Bosne i Hercegovine. Silna želja i ogromna hrabrost ovih boraca sa svojim komandantom rezultirali su značajnim pobjedama. Kada se uzme u obzir da je na početku krvavog rata Miljković sa svega petnaestak povjerljivih i odabranih boraca napustio Veliku Kladušu, a samo poslije godinu dana rukovodio je s brigadom od preko 1200 boraca, činjenica je koja govori o kakvom se komandantu radilo. Ova brojka govori da je Miljković bio dobar strateg, vizionar, gazija, da je čuvao svoje borce, uvažavao njihova mišljenja i da je s njima dijelio i dobro i zlo. Volio je i pazio svoje borce, a oni su ga poštovali i časno izvršavali njegove naredbe.
Teškim ranjavanjem, komandant Miljković se morao zadovoljiti s ulogom operativca u komandi 5. korpusa ARBiH u činu majora, kao osamdesetpostotni ratni vojni invalid. Mnoge bitke koje je hrabro vodio i pobjede nizao, ostavile su traga na komandantovoj duši i tijelu. Noćima je budan dočekivao zore i mislima prolazio sva ratišta sa svojim borcima. Po završetku rata, povukao se iz vojske i živio mirno držeći se što dalje od politike. Da li je komandant mogao mirno gledati iz prikrajka poslijeratna stanja i dešavanja? Sve su to bolni tragovi koji su i mimo njegove volje harali njegovim umom. U rijetkim trenucima kada su ga zaobilazile ovakve teške misli, slavni komandant Miljković je provodio vrijeme u društvu običnih ljudi, naročito bivših boraca 5. korpusa, kao i u društvu džematlija gradskog džemata, kojem je pripadao i u kojem je bio naročito aktivan. U okrilju Božije kuće pronalazio je svoj smiraj i tražio odgovore na mnoga pitanja. Niti jednog trenutka nije zažalio za vremenom časne i neizvjesne borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, za svoju Krajinu, za svoj grad. U trenucima samoće mučila ga je mržnja i netrpeljivost između njegovog naroda, njegove braće, njegovih komšija na kladuškoj teritoriji. Rat je učinio svoje i podijelio njegov grad na rodoljube, patriote i one druge koji to nisu bili. Bolio ga je taj muk krajiški, te različite strane pripadnosti, ta golema tuga i nepravda. Uznemirena komandantova duša obilazila je teške sudbine, danonoćno radeći na pomirenju građana Velike Kladuše, koje je volio, poštovao i cijenio. Poštovanje uglednih i čestitih ljudi i njegovih saboraca naspram njega nije bilo upitno. Bio je cijenjen i poštovan kao velikan i krajiški gazija.
Teška misija pomirenja građana i ostale nepravde su sve više ostavljale traga na komandantovoj duši. Smrt je pokucala u odaje ove krajiške legende, 26. novembra 2020. godine i umirila komandantovo tijelo. Njegova zadovoljna duša se vratila svome gospodaru. Zanijemio je komandantov grad. Mnogi su u nevjerici čekali da se opovrgne ova tuga. Ali, sve je istina… Tog dana prestalo je da kuca hrabro srce komandanta 506. kladuške brigade Nijaza Miljkovića. Kladuškim ulicama mirno su šetali prijatelji, patriote, njegovi saborci s tugom, zastajkivali su u grupama i pričali o liku i djelu svoga komandanta. Imali su osjećaj da u blizini čuju tihe komandantove korake i čekali su da se odnekud pojavi. Čekanje se odužilo… Tek trećeg dana, u nedjelju, 29. novembra 2020. godine mirno komandantovo tijelo stiglo je ispred Gradske džamije u Velikoj Kladuši. Njegovi ahbabi pristizali su iz cijele Krajine i drugih dijelova Bosne i Hercegovine i Evrope, da odaju počast slavnom krajiškom komandantu Miljkoviću. Lijepe i časne obraze prisutnih Krajišnika prekrivala je tuga praćena toplim suzama. Uz tekbire, visoke vojne počasti komandantovo tijelo je prigrlila crna bosanska zemlja za koju se borio. Na uzglavlju zelene drvene ploče ispisano je historijsko ime koje govori o velikom sinu bosanskom, odvažnom patrioti, gaziji časnom, a to ime je:
Nijaz (Arif) Miljković 1958–2020.
Nijaz Miljković, ratni komandant 506. kladuške brigade preselio je 26. novembra u 62. godini. Njegov angažman u odbrambeno-oslobodilačkom ratu BiH bio je ogroman. Nijaz Miljković bio je major i ratni komandant 527. i 521, a nakon preustroja 5. korpusa, komandant 506. oslobodilačke brigade iz Velike Kladuše. Više puta je ranjavan, ali nikada nije odustao od borbe za cjelovitu i suverenu državu BiH.
Časni ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može ubiti njihova imena!