Oni i dalje sjede i smišljaju nepravde prema nama!
Gledam reportaže, intervijue, fotografije, godišnjice, bijele balone u zraku sa ceduljama ispisanih imena stradalih logoraša… Sve to gledam, a nigdje u blizini i na samim stratištima ne vidjeh nikakvo obilježje da se desio ovakav genocid. O, Bože! Poubijali nas, raselili nas i htjeli bi da sve to u zaborav ode.
Htjeli bi da istina bude šutnjom obavijena! Pa, gdje su naši rodoljubi, intelektualci, historičari, političari da se bore bar za komadić hladnog granita na kome bi bila ispisana imena stradalih logoraša?! Gdje su spomen ploče koje bi zaustavile vrijeme i ispisale historiju našu… Kažu; „da ono što nije zapisano, nije se ni desilo“… A, mi i dalje čekamo da se desi ono što se nije desilo… Da nam u zaborav pošalju prijedorsku i bošnjačku stvarnost.
Na stratištima bolnih prijedorskih vapaja nikli su prelijepi uredi koji imaju za cilj da se zaborave prošla vremena, stradanja… Kako mogu sjediti na udobnim foteljama, a znaju dobro da je na tim mjestima mučki ubijeno na stotine Bošnjaka? Kako mogu mirno sjediti i sjećati se noći kada je ubijeno preko 200 nevinih duša, koje su u crnim najlonskim vrećama potrpali u kamione iza kojih su ostajali potoci krvi dok su se vozili prema Tomašici, sa jasnim ciljem da ih prikriju od Boga, od roda, od svijeta! Oni i dalje bezdušno sjede na suzama uplakanih majki, na sramu silovane djevojčice, na izboranim licima bošnjačkim… Oni i dalje sjede i dalje smišljaju neprevde prema nama… Kako moženo zaboraviti oko 200 logoraša koji su izvedeni iz Trnopolja i koji su likvidirani na korićanskim stijenama na Vlašiću? Kako im imena u zaborav poslati? Kao da nisu ni postojali? A, mi? A mi to sve mirno posmatramo i jednom u godini posjetimo naše boli kojima oni dirigiraju obilježavajući nam pravac kretanja i vrijeme zadržavanja… Koji je grijeh prema tom napaćenom ali časnom narodu da, ne mogu u svaki vakat doći na mjesto gdje su im stradali najmiliji!? Zato, dignimo svoj glas, jer zajedno imamo i više snage i više pameti i neka već jednom pravda zamjeni nepravdu i neka se dostojanstveno obilježe sva stradanja nad nedužnim Bošnjacima… Jer, jednog dana niko neće znati da je i postojao srpski holokaust nad Bošnjacima u BiH? Zato, podignimo ispisane ploče, izgradimo muzeje, vratimo vrijeme i sjećajmo se tog vremena… Na kraju, treba napomenuti da je za mučenja i zvjerska ubijanja nedužnih prijedorskih Bošnjaka, “Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu“ na dugogodišnje zatvorske kazne osudio; Milomira Stakića, Radoslava Brđaninana, Zorana Žigića, Duška Tadića i druge počinioce zločina…
Cenzura.ba/Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin