SPASENJE
Šetaš li onda kada ti tuge prijete? Ako šetaš kraj rijeke, vidjećeš da se u njoj umiva nebo, tmurno od oblaka, dok tok nosi te naduvene mrlje. One su ionako samo blijedi baloni na licu beskrajnog plavetnila. Čak i onda kada ono nije vidljivo plavo.
Mogao bi da fotografišeš tu sliku svojim vidom i upakuješ je u sjećanje. I znaćeš da visina ne pada u očima vode…Jer voda rijeke teče, a ono gore ima sebe i gore i dole, u misiji rijeke koja u postojanju pripovijeda prolaznost.U toku koji odlazi, a opet ne nestaje.I kao da ti zafali nekada. Baš onda kada ti ponajviše treba.
Kao kad ti djeluje da je uho neba, u nevolji, daleko od tvojih vapaja i molitvi. A njegovo oko slijepo za muku.
To ti samo varljiva čula unose iluziju.
Bol slomljenog srca putem njih zapravo šalje ko olovo tešku informaciju umu… Pa um oteža… A razum zakaže.
Samo… Ako se osjećanja ranjenog srca i krik bolne duše prečiste u umu, izdignućeš se nad provalijom na krilima ideja. Onih dobrih, sunčanih Ideja. A te ideje i jesu jarko crvene ruže, posađene u vrtu tvog uma. Spram korova, priznaćeš, one su kao sunce na onom vječnom nebu prema svim oblacima.
Da, da, sunce se često ne vidi, ali ga ima. Tamo negdje, iza jesenjeg i zimskog depresivnog sivila i bljedila čuva svu toplinu za tebe. Kao što ruža i pod mrazom izbija i nadvisuje korov… Pa ti grije vlastiti pogled, tako krvavo divna… Poput istog onog srca što i probijeno, nađe konac ideje svjetlosti da zašije ranu… I zapumpa jače i bolje.
S. T.
