KAPIJA SRCA
Odškrinuo si kapiju
moga srca,
ubacio plamen u nj’,
otvorio mi vrata duše,
pustio vode ljubavi da u nju utječu,
a onda naglo istekao.
Ostadoh nepotpuna,
prazna,
preplavljena čežnjom
što obitava u mojoj tami.
Pamtim svjetlost.
Prosuo si na mene
svoje sunce,
obasjalo me,
izdvojilo od drugih.
Pustih te kroz ruke,
glavu,
sve do srca.
Kako zavoljeh te snene oči,
izaslanike tvoga srca.
Još osjećam mekoću
tvoje kose
dok mi kroz nju prsti klize i
vruće cjelove tvoje
na svome vratu.
I ova noć u meni vatru budi.
Tjera me da kroz virove
tvoje rijeke
ponovo plovim.
Da sam se u tebi ugušila
ne bi mi hrđa osmijeh
nagrizla i
ne bih sama slušala
ove zvijezde
što nadom šušte.
Pocijepao si bosonogo srce,
ranio me ravnodušnošću,
ostavio ožiljak za sva vremena.
Tražim od srca da te zaboravi,
ali dah mi zaborav odbija,
jer ti si moj udisaj svaki.
Uvijek se noću vraćam tebi.
Osjećam da tad su tvoje misli
ponovo moje
iako znam
da tebe neko drugi živi.
Čekaću te.
Mi se nikad oprostili nismo.
Slutim da sastaćemo se jednom opet,
bar u trenutku kad duša se
bude odvajala od tijela.
Možda ću ti tad moći oprostiti
što si razrušio
kapiju moga srca.
Atina Mušić
