TREBA MI BOJE
Ogoljelo drvo
u nebo tužno gleda.
Utuhlo u sivilo
moli za tračak boje.
Crvene,žute il’ zelene…
nije važno koje.
Šalje molitvu nebu
po kom teški oblaci hode.
Misli,
ništa do njega ne dopire…
Sažali se nebo nad sivilom platana tužnih
pa po njima bjelinu pospe.
Sažali se nad usamljenim klupama
što pod drvećem same stoje.
I nigdje nikog nema,
samo snijeg i hladna voda.
Oh,kako je tužna priroda
kad njome mrtvilo zavlada.
Samo lepet krila patki probije tišinu,
dok pahulja snježna ubija crninu.
Njemu je za život potrebno samo malo
tvoje boje!
Atina Mušić
