VRISAK NEBA
Opet se nebo buni,
krupne nam kapi šalje,
dok oštrim zubima vjetar
proždire listove male.
Negdje u kutu podruma tamna
moj pas dršće i cvili.
Boji se nebeskog mača i
podmukle grmljavine
koja se iz daljine valja.
Nebo huči kao nabujala rijeka.
Svilom se boji.
Svi sivi tonovi ušili se u
skute haljine plave.
U daljini neko dijete plače.
Reski zvuk para mi uši.
O Bože,
kada bi samo znao
kako glasno vrištim u sebi.
Atina Mušić
