Ramzija Kanurić-Oraščanin: ‘Kapetan Hajro-rođen da bi živio u našoj zahvalnosti!’

Ramzija Kanurić-Oraščanin

Kapetan Hajro-rođen da bi živio u našoj zahvalnosti!

U jednoj nadljudskoj misiji, komandujući velikom akcijom na području zvorničke općine u pokušaju uspostavljanja koridora prema Srebrenici, Kamenici i Cerskoj herojski je poginuo Hajrudin Mešić. Bilo je to 30. oktobra 1992. godine. Znao je da će biti teško, ali nije znao da će mu ova akcija doći glave. Želio je svoju slobodnu Bosnu i zato je i pokušao da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, onom istom narodu koji je mjesecima umirao od gladi i četničkih napada. Herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima molili, zvali za pomoć, za spas i niko prije Hajre nije osjetio njihove vapaje i nije se našao da im pomogne. Ovaj neumorni borac, gazija, vitez bosanski tražio je put spasa za hiljade napaćenih okruženih Podrinjaca. Bio je odgovoran i uvijek je u borbenim akcijama nosio pancir. Ali tog kobnog tridesetog oktobra 1992. godine nije ga ponio. Ovaj put sudbina je igrala po svojim pravilima. U naselju Nezuk kod Sapne, općina Zvornik, 1992. godine, imao je IKM . Sa tog mjesta zajedno su akcijom deblokade Kamenice komandovali Hajrudin Mešić i Šemso Muminović, komandant OpŠO Zvornik. Agresorske jedinice između Sapne i Kamenice već su bile razbijene i u rasulu. Komandant Hajro se zaputio naprijed, prema Crnim stijenama…

– A, reci mi, kako je poginuo, sine Senahide?
Zastao je da osposobi zaplijenjeni neprijateljski top, kako bi ga stavio u funkciju. Iznenada, po tom rejonu otpočelo je dejstvo agresorske artiljerije. Jedan geler pogodio ga je u nezaštićenu lijevu slabinu. Kapetan je ostao bez svijesti. U autu, na putu od Nezuka do Međeđe, iskrvario je. Veliki čovjek, borac, vitez podrinjski, komandant preselio je na ahiret. Pored njega ranjeni su i Teufik Morankić, Vahid Miralemović i Esad Smajić.
– Uvijek su tvoje istine tužne, ali to smo mi. Boli i kad si s’ pameću odsutan – reče starac.
– Kapetan Hajro postao je šehid, a koridor do Srebrenice ostao je neprobijen. Hajrini saborci žive i danas u uvjerenju, da je Hajro poživio, koridor bi sigurno bio probijen, i ne bi se desio genocid u Srebrenici u julu 1995. godine…
Senahid je brisao suze i nastavljao dalje:
– Mnogi njegovi saborci su se pitali da li je predosjećao svoju smrt? Bog dragi jedini zna! Učeni ljudi kažu da svaki šehid osjeća svoju smrt i da joj se raduju. Moglo bi se reći da je ovo istina po onome kako se Hajro ponašao noć uoči pogibije. Kažu očevici da ga nikada nisu vidjeli veselijeg. Tu noć je sa čuvenim goduškim komandirom, Jusom Jusićem – Bonzom, nadahnuto, kao nikad, pjevao pjesmu „Sa Gradačca bijele kule, Zmaja od Bosne“. Kažu, da su je ponavljali bar deset puta. Opraštao se čuveni podrinjski Zmaj sa Zmajem od Bosne – Husein- kapetanom Gradaščevićem. Eho ove poznate pjesme i danas leluja podrinjskim krajolicima i ovoj legendi bosanskoj oblači časno ruho Zmaja od Majevice. Na ovim prostorima nikome i ne priliči da se približi Zmaju od Gradačca, osim kapetana Hajre…
Kada znamo da je teočanskim bojištem komandovao i ratni zločinac Ratko Mladić, možemo shvatiti koliko je ovo područje bilo važno za neprijatelja.
Bitke, koje je vodio, s’ narodom kojim je pobjede nizao, civile koje je spasio, visoki moral, neviđena hrabrost, nepokolobljivi duh sve su ovo odlike koje ne daju da legenda Podrinja, kapetan Hajro Mešić, ode u zaborav. On je bio organizator golorukog naroda sa kojim je pružao otpor agresoru, bdio na braniku naše domovine, Republike Bosne i Hercegovine. Nikada nije mirovao, išao je naprijed kroz bure i oluje i morao je voditi „svoj rat“. Znao je da ne smije čekati, jer neprijatelj ne čeka, i zato je spasio desetine hiljada ljudi teočanskog i sapljanskog kraja da ne odu u koncentracione logore, ili u progonstva, a agresorske jedinice su, zahvaljujući kapetanu Hajri, bile daleko od Tuzle.
Sve njegove bitke, sve njegove akcije, sve njegove pobjede i danas govore: “Hajro je živ!“. Za života je postao legenda, a svojom smrću postao je šehid i njemu pripadaju prve stranice naše historije, historije RBiH. Legenda o Kapetanu Hajri, prenosi njegove pobjede, njegovu vjeru u pobjedu, postao je čuveni vojskovođa i mimo granice zvorničko-teočanskog bojišta. Mnogi pisci su danas zaposlili svoja pera, pišući o podvizima kapetana Hajre, o njemu su opjevane mnoge pjesme, njegovi koraci lelujaju podrinjskim krajem, a njegovi vojnički podvizi ispisuju bošnjačku historiju, ali i diljem svijeta…
– Neka je veliki rahmet, Hajrudinu Mešiću, sinu Mehe i Zejfe, Kapetanu Hajri, Zmaju od Majevice, brigadnom generalu, „Zlatnom ljiljanu“, heroju Odbrambeno oslobodilačkog rata, OOR- ’92 -‘95., jednom od najvećih bosanskih sinova – kazavši ove riječi, Senahid prouči Fatihu…
Bošnjo ispravi svoju pognutu glavu i upita:
– Mnogo sam slušao o kapetanu Hajri, a sada, sine moj, tek vidim koji je to heroj bio!? Heroj nad herojima! I sine, koja priznanja dobi ovaj posebni Bošnjak?
– Moj stari, mogu ti reći da nisu štedili na priznanjima! Bojali su se, i Boga, i naroda da ga ne okite zahvalnošću za njegova neumorna djela. Tako, naš Hajro, za ispoljenu hrabrost i ukupni doprinos u pružanju oružanog otpora, 1992. godine, dobio je i najviše ratno priznanje značku „Zlatni ljiljan“…
Na kraju ovog tužnog kazivanja, javi se ponovo Bošnjo:
– Vidiš, sine, da nam je sudbina predodređena? Kapetan Hajro je svaki put nosio pancirku, ali taj put je zaboravi. A zašto? Zato što trebamo hatoriti na sve osim na Azrailovu ulogu. Njemu je suđeno i to nije mogao izbjeći. Ostade nam da žalimo na pancirku i ništa više…

– Nikako se ne mogu otrgnuti pitanja, babo moj: – Zašto tolika mladost glavu izgubi? Zašto najbolji sinovi zemlje Bosne i Hercegovine svojom krvlju platiše slobodu? Zašto su neki sada gluhi i nijemi na sva ta njihova herojstva? Zašto je fotelja preča od samog života? Zašto? Na kraju sam shvatio, babo, da insan ostaje insan, a hajvan ostaje hajvan! I još ću ti nešto kazati, stari moj:
– Moje pero je ovih dana ovjekovječilo podrinjske heroje: Hajru Mešića i Mehdina Hodžića! Ove ispisane stranice su posvećene Podrinju, patnjama podrinjskog insana, genocidu nad nedužnim ljudima. Tako da su se ova dva heroja sa pravom našla na ovim stranicama krvavim. Ostalim herojima ću posvetiti pažnju kada Allahovom voljom zaposlim svoje pero i otisnem se u njihove krajeve, da ispisujem svijetle staze naših brigada i njihovih vođa…