ZLATNI DAN
Obukla je jesen haljinu zlatnu ljetnu pa se okreće oko sebe i baca pozlatu iz svilenih skuta svud naokolo.
Zlate se virovi smaragdne Une prepuni žutog lišća što u koloni nizvodno plovi.
Na livadi pored rijeke jesen je prostrla
proljetni cvjetni tepih.
Smiješe se po njemu maslačci žute kose i šetkaju tratinčice bijele, a ispod topole gorde lilaste glave ljubičica stoje.
Iz kamene vaze narandžasta kadifica suncu se smiješi. Po livadi vjetar u hrpice tjera umrlo lišće, vrti ga, pleše s njim, u visine ga diže.
Tišina ćuti pod toplinom posljednjih zraka sunca.
Dole na obali, sjede drugarice dvije i ispijaju topli crni napitak koji spaja ljude svojim mirisom.
Katkad se veselo nasmiju i razbiju tišinu, a katkad samo ćute.
Polegle glave u travu i zaplele suho lišće u svoje kose po kojima već inje niče. Sretne su zbog darovanog trenutka sreće.
Dobro je imati nekog s kim možeš i da ćutiš.
Sunce u tili čas padne za brijeg I hladnoća se u visinu vinu.
To jesen nam tiho zbori da uskoro će oblak sivi prekriti plavetni sjaj neba i donijeti nam kišu.
Atina Mušić
