OSMIJEH NJEN
Kad veče padne sumorno,
kad buzdovan briga bije
u moje biće umorno,
te kad nemir krv ispije,
duh Harite sm’ješkom bane,
s likom dječ’jim radost svane.
Nevjerama Eol kosi,
zimska ponoć-more zebe,
ali lice drage nosi
plimu mira, blago sebe.
Svjetionik jarbol vedri-
punom parom barka jedri.
Katakomba kad zavede,
Stiks svom Hadu, dah trpljenju,
baklja plama tog povede
kroz podzemni zrak spasenju.
Ogledalom svjetlost sija,
pa prosv’jetli ko sam i ja.
Tople boje melem tvore
ozarenom ćudi žene,
ozdravljenja narav dvore
čim razvuče usne njene.
U mom sv’jetu čar ta hoće
preotet’ mi čak samoće.
Suncokreta oranica,
njive crne njom su rodne,
u lutanju baš Danica,
stanica pred staze plodne.
Dugin luk taj nedohvatni,
presjek zlatni obuhvatni.
Ta čistota viša svrha,
to kandilo luča sv’jeta,
hod ljubavi, vazduh vrha,
put planeti da procvjeta.
Pistu duše obraz krasi.
Sveti osvit njeg’ ne gasi.
S.T.
(All rights reserved)
